Svaka žena ima pravo živjeti bez nasilja, straha i diskriminacije. To pravo pripada i ženama s invaliditetom, bez iznimke. 

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom jasno prepoznaje položaj žena i djevojaka s invaliditetom. Članak 6. obvezuje države na poduzimanje mjera za osiguravanje njihove ravnopravnosti, dok članak 16. zahtijeva zaštitu od svih oblika nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja. To znači da pristupačnost policije, pravosuđa, zdravstvenih i socijalnih službi nije dodatna pogodnost, već preduvjet ostvarivanja ljudskih prava. Žena koja ne može ući u sklonište, dobiti informacije u pristupačnom obliku, koristiti komunikacijsku podršku ili ostvariti potrebnu prilagodbu u postupku nije ravnopravno zaštićena. 

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) i rad GREVIO-a dodatno ukazuju na potrebu razvoja dostupnih i specijaliziranih usluga za žene izložene nasilju, osobito za one koje se suočavaju s višestrukom diskriminacijom. Žene s invaliditetom ne smiju ostati između sustava zaštite žena od nasilja i sustava zaštite prava osoba s invaliditetom. Važan okvir predstavlja i Konvencija Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja obvezuje države na uklanjanje diskriminacije žena i ostvarivanje stvarne ravnopravnosti. Međutim, opća preporuka CEDAW odbora br. 40 naglašava i važnost jednake i uključive zastupljenosti žena u donošenju odluka. Žene s invaliditetom zato moraju biti uključene u kreiranje zakona, strategija, programa i usluga koje se odnose na njihova prava i zaštitu od nasilja.  

Načelo „Ništa o nama bez nas” mora postati stvarni standard javnog odlučivanja. Memorandum o pravima žena s invaliditetom dodatno naglašava njihovo pravo na dostojanstvo, autonomiju, sigurnost, tjelesni i psihički integritet, pristup pravosuđu i život bez nasilja. Zato je potrebno osigurati pristupačna skloništa i krizne usluge, razumne prilagodbe u policijskim i pravosudnim postupcima, edukaciju stručnjaka te dostupne informacije i komunikacijsku podršku. 

Istodobno, učinkovita prevencija nasilja ne može se temeljiti samo na zaštiti žrtava nakon što se nasilje dogodi. Potrebno je sustavno djelovati i na sprječavanje nasilnog ponašanja te na promjenu obrazaca ponašanja počinitelja. To uključuje pravodobno prepoznavanje nasilja, odgovarajuće sankcioniranje počinitelja te dostupne i kvalitetne programe usmjerene na preuzimanje odgovornosti i promjenu nasilnih stavova i ponašanja. Odgovornost za nasilje uvijek je na počinitelju i ona se ne smije prebacivati na žrtvu, njezin invaliditet ili okolnosti u kojima živi.  

Povodom ovogodišnjeg Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama pozivamo nadležne institucije da međunarodne obveze Republike Hrvatske pretvore u konkretne mjere i učinkovitu zaštitu. To znači ne samo osigurati ženama s invaliditetom dostupnu i prilagođenu podršku nego i sustavno ulagati u prevenciju nasilja i promjenu ponašanja počinitelja. Žene s invaliditetom moraju biti ravnopravno uključene u donošenje odluka, njihove potrebe moraju biti sastavni dio svih politika borbe protiv nasilja nad ženama, a odgovornost za zaustavljanje nasilja mora biti jasno usmjerena na one koji ga čine. Pravo na život bez nasilja pripada svakoj ženi. Za žene s invaliditetom to pravo mora biti jednako stvarno, dostupno i ostvarivo. 

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom nastavit će ukazivati na prepreke s kojima se žene s invaliditetom suočavaju te zagovarati sustav u kojem njihova prava, sigurnost, dostojanstvo i autonomija neće ovisiti o tome mogu li pristupiti pomoći koja im je potrebna.  

PRAVOBRANITELJ ZA
OSOBE S INVALIDITEOM
Darijo Jurišić