Diskriminacija s osnova invaliditeta
Diskriminacija s osnova invaliditeta
Nakon što su Ujedinjeni narodi u prosincu 2006. godine usvojili Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom niti o jednom pitanju vezanom uz osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju pa tako ni o diskriminaciji ne može se govoriti bez da se uzimaju u obzir odredbe ovog najmlađeg međunarodnog pravnog dokumenta za zaštitu ljudskih prava.
Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom u Članku 2 navodi kako “Diskriminacija na osnovi invaliditeta” označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima.
Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom u Članku 2 navodi kako “Diskriminacija na osnovi invaliditeta” označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima.
Stoga se i Zakon o suzbijanju diskriminacije kad se govori o osnovi invaliditeta i zdravstvenog stanja uvijek mora koristiti i tumačiti zajedno s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom koja pojašnjava razumnu prilagodbu i definira što ljudska prava znače u kontekstu invaliditeta. Kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg citata osobe s invaliditetom, jasno je da u hrvatskom društvu ne postoji namjera da se osobe s invaliditetom diskriminira. Naprotiv, o osobama s invaliditetom se bez izuzetka govori s vrlo velikim pijetetom (koji razdvaja i podvlači njihovu različitost) i s puno lijepih riječi, na kojima uglavnom sve ostaje. Oni koji izgovaraju lijepe riječi i puni su dobre volje da uistinu ravnopravno uključe osobe s invaliditetom zapravo ne razumiju da osobe s invaliditetom traže ravnopravnost, a ne poseban tretman i da traže podršku zahvaljujući kojoj bi mogle koristiti svoje preostale potencijale, a ne ‘oslobađanje’ od dužnosti i aktivnosti, odnosno pasiviziranje i isključivanje. Zbog toga su edukacija, informiranje i podizanje razine svijesti o pravom značenju ravnopravnosti kad se govori o invaliditetu izuzetni važni i na prvom mjestu u suzbijanju diskriminacije na osnovi invaliditeta.
Sukladno iskustvima osoba s invaliditetom, nedostatak senzibiliteta ovisi u većini slučajeva o nedostatnoj educiranosti o problematici pristupačnosti i primjeni zakonskih smjernica. Rijetko nailazimo na diskriminirajuće pozicije iz osobnih uvjerenja, već su ona posljedica nepoznavanja materije i/ili pogrešnog mišljenja kako takve prilagodbe zahtijevaju velike izmjene u financijskom smislu, što u većini slučajeva nije točno.
Nadovezujući se na ovaj citat, mogli bismo reći da je diskriminacija posljedica neznanja no ono ipak nikoga ne oslobađa odgovornosti. Upravo iz ovog razloga, prva intervencija Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je uvijek informiranje i educiranje da je nečinjenje (ili jezikom Zakona o suzbijanju diskriminacije, propuštanje razumne prilagodbe) diskriminacija. To je uvijek popraćeno informiranjem i educiranjem o tome što bi razumna prilagodba u konkretnom slučaju bila kao i o zaokretu u shvaćanju invaliditeta koji je uvela Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Konvencija u članku 2 također definira i razumnu prilagodbu pa kaže – “Razumna prilagodba” znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima,…
Od medicinskog modela invaliditeta prema socijalnom (društvenom) modelu i modelu ljudskih prava
Najznačajniji zaokret koji Konvencija uvodi je odmicanje od medicinskog modela invaliditeta i usvajanje socijalnog modela. Socijalni (društveni) model invaliditeta uključuje razumijevanje invaliditeta kroz interakciju oštećenja i okoline koja uslijed svoje neprilagođenosti oštećenje pretvara u invaliditet odnosno ograničavanje aktivnosti (funkcioniranja) neke osobe i njezine participacije, odnosno sudjelovanja u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Novi pristup invaliditetu ostvaruje se kroz fokusiranje na preostale sposobnosti i oslonjen je na procjenu sustava potpore koje društvo treba osigurati osobi kako bi se njezine mogućnosti izjednačile s mogućnostima ostalih građana bez oštećenja. Konvencija je težište odgovornosti za umanjivanje prepreka iz okoline prenijela na državu potpisnicu (odnosno njezina tijela i institucije) kroz obavezu osiguravanja razumne prilagodbe.
UN Odbor o pravima osoba s invaliditetom u zaključnim zapažanjima i preporukama iz travnja 2015. o primjeni Konvencije u RH, u čl. 1. – 4. Opća načela i obveze naveo je kako:
Klikom na poveznice:
- otvara se PDF dokument sa tekstom pripadajućeg naslova.
- otvara se prozor sa pregledom sadržaja sa web stranice Narodnih Novina sa tekstom pripadajućeg naslova
Imate poteškoća?
Ukoliko imate teškoća sa čitanjem ili razumijevanjem teksta na ovoj stranici popunite kontakt obrazac i poslati ćemo pojašnjenje teksta na vašu adresu E-pošte.
Molimo Vas da u kontakt obrazac upišete sve tražene podatke. Isto tako Vas molimo da prije slanja poruke provjerite točnost istih.
