Pravobranitelj za osobe s invaliditetom izražava sućut obitelji, prijateljima i svima koji su poznavali Kristiana Josipa Periša, koji je preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru.

Ne prejudicirajući ishod kaznene istrage, smatramo da je, uz utvrđivanje neposrednih okolnosti njegove smrti, nužno ispitati i odgovornost svih razina sustava. Treba utvrditi tko je odlučio o primjeni mjere prisile, kako je ona provedena i nadzirana, što su znali liječnici i uprava te jesu li protokoli, broj i osposobljenost zaposlenika omogućili sigurno postupanje prema pacijentu i zaštitu osoblja.

Mjere prisile smiju se primijeniti samo iznimno, kada su jedino sredstvo za otklanjanje neposredne opasnosti koja ozbiljno i izravno ugrožava život ili zdravlje osobe ili drugih. Moraju trajati najkraće moguće i biti pod stalnim nadzorom. Nikada se ne smiju koristiti kao kazna, zbog nedostatka osoblja ili kao zamjena za odgovarajuću skrb. Vezivanje teško zadire u dostojanstvo, slobodu te tjelesni i psihički integritet osobe. Pravobranitelj kontinuirano upozorava na potrebu smanjivanja primjene mjera prisile, s ciljem njihova ukidanja u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

To nisu samo načelna upozorenja. U obilascima psihijatrijskih ustanova i svojim izvješćima utvrdili smo slučajeve u kojima indikacije za primjenu mjere nisu bile odgovarajuće obrazložene, mjera je trajala i nakon prestanka razloga za njezinu primjenu, a podaci o praćenju pacijenta nisu bili uredno evidentirani. Utvrdili smo i primjenu mjera prisile prema dobrovoljnim pacijentima, protivno revidiranim standardima Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Zato smo preporučivali dosljednu primjenu propisa, redovitu edukaciju zaposlenika o alternativama mjerama prisile te analizu svakog slučaja radi prepoznavanja ranih znakova eskalacije i sprečavanja ponavljanja.

Upozorenja zdravstvenih radnika o nasilju kojem su izloženi, nedostatku osoblja i nedostatku edukacije moraju se ozbiljno razmotriti. Ona ne mogu opravdati prekoračenje ovlasti ili nasilno postupanje prema pacijentu, ali pokazuju da se sigurnost ne može osigurati bez dovoljno osposobljenog osoblja, jasnih protokola i podrške u kriznim situacijama. Zaštita pacijenata i sigurnost zdravstvenih djelatnika nisu suprotstavljeni ciljevi.

Zato je nužna kontinuirana, praktična edukacija svih zaposlenika o tehnikama deeskalacije, uz redovite vježbe postupanja u kriznim situacijama. Deeskalacija podrazumijeva pravodobno prepoznavanje znakova uznemirenosti i smirivanje situacije razgovorom, slušanjem osobe te ponudom vremena, prostora i izbora, kako bi se spriječilo produbljivanje krize i primjena mjera prisile. Ustanove pritom moraju osigurati dovoljan broj osposobljenih zaposlenika i odgovarajuću zaštitnu opremu.

Od nadležnih tijela očekujemo brzu, cjelovitu i neovisnu provjeru svih okolnosti slučaja, uključujući odluku o primjeni mjere prisile, način njezine provedbe, nadzor nad pacijentom i postupanje svih prisutnih osoba. Ispitati treba i jesu li ranije pritužbe, kadrovski uvjeti ili organizacija rada imali ulogu u događajima. Svaka smrt ili teška ozljeda povezana s primjenom mjera prisile mora se neovisno, pravodobno i učinkovito ispitati.

Od Ministarstva zdravstva očekujemo izvanredni nadzor Klinike i objavu njegovih nalaza, uz poštovanje zaštite osobnih podataka i interesa postupka, kao i jasno određivanje mjera i odgovornih osoba za njihovu provedbu. Od uprava psihijatrijskih ustanova očekujemo obveznu i redovito obnavljanu edukaciju zaposlenika o komunikaciji, deeskalaciji i alternativama mjerama prisile; dovoljan broj osposobljenih djelatnika u svim smjenama; jasne protokole za krizne situacije; točnu evidenciju svake primjene mjere i pravodobno izvješćivanje nadležnih tijela.

Ministarstvo zdravstva i druga nadležna tijela moraju poduzeti konkretne mjere za provedbu već izdanih preporuka i osigurati stvaran nadzor nad postupanjem prema osobama s duševnim smetnjama.

Ovaj tragični slučaj treba promatrati i u kontekstu šire reforme sustava zaštite mentalnog zdravlja. Svjetska zdravstvena organizacija zagovara dostupnu skrb u zajednici, usmjerenu na osobu, njezina prava i oporavak, uz sustavno smanjivanje prisile i njezino potpuno ukidanje. Hrvatska mora ubrzati razvoj pravodobne psihološke i psihosocijalne podrške, kriznih intervencija, mobilnih timova i kriznih oblika smještaja, kao i podrške osoba koje imaju vlastito iskustvo psihičke krize i oporavka. Takva podrška omogućuje ranije prepoznavanje krize i pravodobnu pomoć u zajednici, uz bolničko liječenje kada je potrebno i puno poštovanje prava i dostojanstva osobe.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom