U Zagrebu je 29. i 30. rujna 2026. godine u organizaciji Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (ODIHR) održan stručni sastanak „Intersekcionalnost u postupanju u slučajevima zločina iz mržnje i pružanju podrške žrtvama“. Na sastanku su sudjelovale savjetnice pravobranitelja za osobe s invaliditetom Andreja Makar i Branka Meić Salie. Sastanak je okupio stručnjake i praktičare iz zemalja srednje i istočne Europe, a rezultati rasprave poslužit će i u izradi ODIHR-ovih praktičnih smjernica o intersekcionalnosti u području zločina iz mržnje i podrške žrtvama.

Pojam intersekcionalnosti odnosi se na situacije u kojima se više osobnih obilježja ili osnova diskriminacije međusobno isprepliće – primjerice invaliditet i spol, dob, etnička pripadnost ili seksualna orijentacija – zbog čega osoba može biti izložena specifičnom obliku diskriminacije ili nasilja upravo zbog njihova međudjelovanja. U području zločina iz mržnje intersekcionalni pristup važan je kako bi se pri istraživanju kaznenog djela, pružanju potpore i zaštite žrtvi te procjeni njezinih individualnih potreba uzele u obzir različite osobne okolnosti žrtve i njihov međusobni utjecaj. Upravo nedovoljno prepoznavanje takvih okolnosti ODIHR navodi kao jednu od prepreka učinkovitom odgovoru na potrebe žrtava zločina iz mržnje.

Tijekom prvog dana predstavljena je presuda Europskog suda za ljudska prava Sabalić protiv Hrvatske i njezino značenje za Republiku Hrvatsku. Predmet se odnosio na fizički napad na podnositeljicu nakon što je napadaču rekla da je lezbijka, pri čemu je počinitelj tijekom napada koristio homofobne uvrede. Domaća tijela slučaj su prvotno tretirala kao prekršaj protiv javnog reda i mira, a diskriminacijski motiv napada nije bio odgovarajuće ispitan. Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu članka 3. Konvencije u vezi s člankom 14., naglasivši obvezu nadležnih tijela da u slučajevima nasilja kod kojih postoje pokazatelji diskriminacijskog motiva taj motiv učinkovito ispitaju.

Iako se presuda Sabalić protiv Hrvatske ne odnosi na invaliditet, njezino je načelo važno i za slučajeve nasilja prema osobama s invaliditetom. Kada postoje odgovarajući pokazatelji, nije dovoljno utvrditi samo što se dogodilo, nego je potrebno ispitati je li invaliditet žrtve imao ulogu u izboru žrtve ili načinu počinjenja kaznenog djela.

Slična pitanja zaštite osoba s invaliditetom Europski sud za ljudska prava razmatrao je u predmetu Đorđević protiv Hrvatske, koji se odnosio na dugotrajno i ponavljano zlostavljanje osobe s intelektualnim i tjelesnim invaliditetom. Predmet je značajan jer pokazuje važnost sagledavanja cjelokupnog konteksta nasilja, njegova ponavljanja i okolnosti u kojima je određena osoba kontinuirano izložena napadima, kao i obveze države da osigura učinkovitu zaštitu.

Prvog dana sastanka posebna je pozornost posvećena i pristupu pravosuđu, uklanjanju prepreka prijavljivanju zločina iz mržnje, razgovoru sa žrtvama te individualnoj procjeni njihovih potreba za podrškom i zaštitom.

U tom je kontekstu razmatrana i obveza implementacije Direktive (EU) 2026/1472 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2026. o izmjeni Direktive 2012/29/EU, kojom se dodatno uređuju prava, potpora i zaštita žrtava kaznenih djela. Za zaštitu osoba s invaliditetom posebno je značajno prepoznavanje njihovih potreba u okviru individualne procjene žrtve, kao i prepoznavanje žrtava kaznenih djela počinjenih zbog predrasuda ili diskriminacijskog motiva.

Činjenica da je žrtva osoba s invaliditetom sama po sebi ne znači da je kazneno djelo počinjeno iz mržnje ili diskriminacijskog motiva. Međutim, kada za to postoje pokazatelji, potrebno je ispitati je li invaliditet imao ulogu u izboru žrtve ili načinu počinjenja kaznenog djela. Stoga je važno razlikovati povećanu ranjivost žrtve od mogućeg motiva pristranosti počinitelja. Osoba s invaliditetom može zbog svojih individualnih okolnosti imati povećanu potrebu za potporom i zaštitom, ali istodobno može biti ciljano napadnuta upravo zbog invaliditeta. Zbog toga je važno da se pokazatelji mogućeg motiva pristranosti prepoznaju i dokumentiraju već u najranijoj fazi postupanja.

Drugog dana sastanka naglasak je bio na praktičnim i sustavnim odgovorima na intersekcionalnu dimenziju zločina iz mržnje. Raspravljalo se o učinkovitijoj suradnji organizacija civilnog društva i nadležnih tijela, uključujući razmjenu podataka, prijavljivanje slučajeva, upućivanje žrtava na odgovarajuće oblike podrške i edukaciju stručnjaka. Posebna sesija bila je posvećena uklanjanju strukturnih nejednakosti i pristranosti unutar kaznenopravnog sustava i sustava podrške žrtvama. Na završetku sastanka sudionici su raspravljali o zaključcima i preporukama koje će biti uzete u obzir pri izradi ODIHR-ovih praktičnih smjernica za postupanje u slučajevima zločina iz mržnje i pružanje podrške žrtvama.

Za zaštitu prava osoba s invaliditetom posebno je važno da se pri prijavljivanju i istraživanju nasilja, procjeni potreba žrtve te pružanju potpore i zaštite invaliditet ne promatra izolirano od drugih osobnih obilježja i životnih okolnosti osobe. Intersekcionalni pristup može pridonijeti boljem prepoznavanju različitih oblika nasilja i diskriminacije, uklanjanju prepreka pristupu pravosuđu te osiguravanju potpore prilagođene individualnim potrebama svake žrtve.