Savjetnica pravobranitelja Branka Meić Salie sudjelovala je 13. veljače na okruglom stolu „Ljubav bez prepreka – je li moguće voljeti invaliditet?” u organizaciji Udruge ZAMISLI. Na okruglom stolu govorilo se o zaljubljivanju, vezama i partnerskim odnosima kod osoba s invaliditetom. Okrugli stol moderirala je Ana Tomašković, dugogodišnja urednica i voditeljica HRT emisije “Normalan život”.

Okrugli stol  „Ljubav bez prepreka – je li moguće voljeti invaliditet?” organiziran jeu sklopu projekta „Centar podrške – Neovisan život“ kojeg Udruga ZAMISLI provodi u partnerstvu sa Zavodom za socijalnu skrb, a uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

Istaknuto je kako se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju s društvenim stavovima koji dovode u pitanje njihovu poželjnost i pravo na intimnost. Gosti okruglog stola bili su parovi sa i bez invaliditeta, koji su kroz svoje osobno iskustvo posvjedočili da su veze i partnerstva među osobama s invaliditetom moguće.

Profesor Marko Buljevac sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorio je rezultatima istraživanja o seksualnosti osoba s invaliditetom koje je proveo 2023. godine za instituciju pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Seksualnost je ljudsko, osnovno pravo osoba s invaliditetom Istraživanje potvrđuje da seksualnost i spolnost predstavljaju sastavni, normalan dio života osoba s invaliditetom – isto kao i za osobe bez invaliditeta. Sudionici su izražavali da ju doživljavaju kroz emocionalnu povezanost, povjerenje i uzajamnost, a ne samo kroz sam čin seksualnog čina.

Većina osoba s invaliditetom u uzorku izjavila je da imaju privatnost i mogućnost realizacije svoje seksualnosti.

Velik dio ispitanika je imao (ili trenutno ima) partnerski odnos. Istraživanje je pokazalo da društvo, uključujući dijelove obitelji i djelatnike sustava potpore, često ima stereotipe i negativne stavove o seksualnosti osoba s invaliditetom.

U nekim slučajevima, čak su pojavljeni stavovi da bi osobe s invaliditetom trebalo “zaštititi” od seksualnosti (npr. sterilizacijom) ili da im se osporava pravo na izražavanje seksualnosti. Osobe s invaliditetom su često osuđene na informacije s interneta ili literaturu, jer im nedostaje prostor za razgovor o seksualnosti s profesionalcima ili drugim osobama.

Želje sudionika uključivale su razgovore s partnerima, prijateljima, zdravstvenim i stručnim osobama (npr. seksolozima), što upućuje na potrebu otvorenijih, educiranih i dostupnih razgovora o temi.

Istraživanje sadrži preporuke za povećanje senzibiliteta društva, destigmatizaciju seksualnosti osoba s invaliditetom, te širu edukaciju sustava i društva (struka, obitelji, javnost).

Naglašava se važnost otvorenog javnog dijaloga o seksualnosti osoba s invaliditetom i uključivanja te teme u medijski i javni prostor.

Iako osobe s invaliditetom izražavaju seksualnu želju, identitet i potrebu za intimnošću poput svih ostalih, društvene predrasude, stereotipi i nedostatak adekvatne podrške i informacija otežavaju im ostvarivanje tog ljudskog prava. Istraživanje naglašava potrebu za većom senzibilizacijom društva, edukacijom profesionalaca i razbijanjem stigme kako bi se to pravo poštovalo i podržavalo u praksi.