U Scenoteki u Zagrebu održana je 14. travnja nova premijera nove predstave Kazališta slijepih i slabovidnih Novi Život pod nazivom “JEL’ SE VIDIMO? Nema se što za vidjeti”.

Predstava je autorski projekt Sare Stanić Blažević, a tekst su napisali Kristina Kegljen i ansambl. Kostimogtafiju potpisuje Matea Japec, autorica glazbe je Lucija Stanojević, scenski pokret Branko Banković, dizajn svjetla Lana Nežmah, autor fotografija i videa Jasenko Rasol, grafičko oblikovanje Kuna Zlatica. Predstavu igraju Vojin Perić, Anita Matković, Ružica Domić-Lalović, Marijo Glibo, Ružica Drenski, Andrej Drenski. U predstavi gostuje violinistica Lucija Stanojević, a  inspicijent je David Čavara. Premijeri predstave je prisustvovao pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić.

Najava autorice o čemu se u predstavi radi otkriva: Ljudi, građani, civili stoje u redu po ne zna se koji put u životu i čekaju komad papira, birokratsku slamku spasa nakon koje će im život opet, nakratko, biti podnošljiv, pod kontrolom, uredan. Taj papir ne dolazi, i ne dolazi toliko dugo da građani počnu sumnjati da su prečekali, da su čekajući umrli. U tom birokratskom, državnoslužbeničkom Čistilištu, gledajući unaprijed i gledajući unatrag, a sve vrijeme gledajući u Šalter, pobrojavaju što je od njih ostalo, što je preživjelo smrt. Psovke, hidratantne kreme, biljke koje će i nakon njih trebati zalijevati, hrana koju su voljeli, želja za plesom i vječna spremnost na otpor. Umrli su čekajući, kao što su i živjeli čekajući, ali čekanje je i u smrti i u životu ispunjeno digresijama između čekanja, digresijama humora, sitnica, tišine. Pa, u konačnici, i Smrt je kratka digresija između ovozemaljskog i vječnog čekanja.