U organizaciji pravobranitelja za osobe s invaliditetom 22. studenog u dvorani Tribina grada Zagreba održan je stručni skup „Prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške – život u zajednici za osobe s invaliditetom“.

Skup je okupio brojne dionike važne za proces za čiji je uspjeh presudna upravo međusektorska suradnja: predstavnike Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva zdravstva, Europske komisije, Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, Hrvatskog zavoda za socijalni rad, područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, saveza osoba s invaliditetom i drugih pružatelja usluga, predstavnike županijskih odjela za socijalnu skrb i ustanova socijalne skrbi.

Osiguranje života u zajednici kroz transformaciju ustanova i razvoj usluga podrške u zajednici ključni su izazovi ostvarivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom na koje se Republika Hrvatska obvezala pristupanjem UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, ali i brojnim nacionalnim strateškim dokumentima. Cijeli sustav socijalne skrbi već je desetljećima usmjeren prema ostvarivanju ovog velikog zaokreta u organizaciji skrbi, a trenutno se nalazimo na prekretnici gdje su u fondovima Europske unije osigurana znatna sredstva, a Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike priprema čitav niz mjera kako bi se pripremljeni planovi proveli. Kao i svaki zaokret niti ovaj nije jednostavan i uključuje, između ostalog, potrebu za promjenom svijesti svih dionika u sustavu, ali i cijelog društva. Iako danas više nikoga ne treba uvjeravati da je osobama s invaliditetom mjesto u zajednici, zapažamo da se liste čekanja za smještaj u ustanove ne smanjuju, a u javnosti se često traži izgradnja dodatnih smještajnih kapaciteta. Istovremeno, neki korisnici ustanova već u postojećim uvjetima mogli bi uz malo podrške živjeti u svojim domovima, ali se to ne ostvaruje.

Ovim stručnim skupom željeli smo razmotriti prilike koje nam stoje na raspolaganju za razvoj usluga u zajednici, transformaciju ustanova i povratak osoba smještenih u ustanovama u zajednicu te doprinijeti tome da se prilikom provođenja transformacije ustanova i korištenja sredstava iz fondova EU-a izbjegne repliciranje institucionalne kulture i gradnja manjih ustanova.

Neki od izazova za provođenje procesa transformacije ustanova koji su istaknuti na skupu su: nedostatak kvalificiranog osoblja, nedostatak stručnog usavršavanja, teškoće u zapošljavanju i zadržavanju osoblja, otpor promjenama od strane postojećih zaposlenika, otpor roditelja i skrbnika, nedostatne nekretnine za stambene zajednice (posebno u turističkim područjima i većim gradovima), stigmatizacija osoba s mentalnim teškoćama, nedostatna podrška za deinstitucionalizaciju u lokalnoj zajednici, kontinuiran pritisak za smještajem u domove, pitanje održivosti novih socijalnih usluga nakon završetka financiranja iz europskih strukturnih fondova, nedostatno znanje i vještine u vođenju procesa transformacije, učestale promjene u upravljačkoj strukturi, teškoće u provedbi procjene potrebnih usluga podrške u zajednici te nedovoljne usluge podrške u zajednici.

Kao neki od razloga zbog kojih se i dalje traži smještaj u ustanove za osobe s invaliditetom naveden je stav da neke osobe s invaliditetom zbog svojih teškoća ne mogu živjeti u zajednici, da je zdravstvenu njegu moguće osigurati jedino u ustanovi, da nema odgovarajućih usluga podrške ili one nisu dostupne u potrebnoj mjeri, da je nemoguće i preskupo organizirati potrebne usluge u potrebnom intenzitetu u zajednici i zato što same osobe s invaliditetom kao i njihovi članovi obitelji i skrbnici imaju više povjerenja u pouzdanost i obuhvatnost usluge smještaja u odnosu na izvaninstitucionalnu skrb.

Odgovarajući na pitanje o tome koje bi usluge trebalo razviti da ne bi bilo potrebe za smještajem osoba u ustanove, sudionici skupa istaknuli su osobnu asistenciju do 24 sata, fleksibilne usluge prema potrebama korisnika, mobilne multidisciplinarne timove koji kombiniraju psihosocijalnu podršku, zdravstvenu njegu (uključujući i fizioterapiju) te prema potrebi uključuju i liječnike specijaliste (psihijatar, fizijatar) i edukacijske rehabilitatore, uslugu odmora od skrbi. Posebno je istaknuta potreba da postoji mogućnost pružanja više usluga u isto vrijeme, prema individualnim potrebama, bez zapreka (npr. pomoć u kući, osobni asistent i boravak) te bolja koordinacija sa zdravstvenim službama u svrhu osiguranja zdravstvene njege u onom obujmu u kojem je potrebna, uključujući do 24 sata.