U prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja 28. listopada 2026. godine, u organizaciji Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), održan je okrugli stol pod nazivom „Osobna asistencija: pravo na papiru ili podrška u stvarnom životu?“. Cilj skupa bio je predstaviti rezultate istraživanja RIS-a o sustavu osobne asistencije u Hrvatskoj te otvoriti dijalog među različitim dionicima o tome u kojoj mjeri postojeći sustav omogućuje kvalitetno ostvarivanje prava osoba s invaliditetom na samostalan život, osigurava odgovarajuću uslugu osobne asistencije te pruža primjerene uvjete rada osobnim asistentima.

Na okruglom stolu sudjelovali su predstavnici osoba s invaliditetom, akademske zajednice, udruga koje zapošljavaju osobne asistente, osobni asistenti, videći pratitelji, stručni komunikacijski posrednici te predstavnici Pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Pozvani su bili i predstavnici Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike kao ključni nositelji politika u području pružanja socijalnih usluga.

Istraživanje RIS-a pokazalo je da u sustavu osobne asistencije nedostaju temeljni podaci potrebni za kvalitetno planiranje i oblikovanje javnih politika. Istaknuto je kako ni samo Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ne raspolaže cjelovitim podacima o broju osobnih asistenata i korisnika usluge, visini bruto plaća osobnih asistenata i drugim relevantnim pokazateljima. Analizom međunarodnih standarda osobne asistencije, zakonodavnog i financijskog okvira, podataka o pružateljima usluga, ugovorenim satima rada te radničkim pravima utvrđeno je da u Hrvatskoj djeluju 242 pružatelja usluge osobne asistencije, od čega 199 udruga, 31 javna ustanova te 12 trgovačkih društava i privatnih ustanova socijalne skrbi.

Sustav osobne asistencije u istraživanju je analiziran prema sljedećim kriterijima:

• individualizacija usluge, odnosno temelji li se broj sati pružanja usluge na stvarnim potrebama korisnika
• kontrola usluge od strane korisnika, odnosno mogućnost korisnika da odlučuje o načinu korištenja usluge
• dostupnost usluge i postojanje regionalnih razlika u njezinoj dostupnosti
• kvaliteta usluge, uključujući edukaciju i osposobljavanje osobnih asistenata za rad
• dostojanstveni uvjeti rada, promatrani kroz visinu plaće, materijalna prava i zaštitu na radu
• zastupljenost radnika u procesima odlučivanja te razvijenost socijalnog dijaloga.

Istraživanje, dostupno na poveznici, pokazalo je značajne regionalne razlike u dostupnosti usluge među županijama. Također je utvrđeno da postojeći način određivanja broja sati ne omogućuje uvijek individualizaciju usluge u skladu s potrebama korisnika. Dodatno su istaknuti nedostatak sustavne edukacije osobnih asistenata, nedovoljno razvijeni mehanizmi kontrole kvalitete usluge te nedovoljno jasno definiran opseg poslova osobnih asistenata.

I osobni asistenti i pružatelji usluge, među kojima najveći broj čine udruge, suglasni su da su plaće te druga materijalna i radna prava među najvećim izazovima sustava. Budući da se financiranje temelji na ugovorenom broju sati pružanja usluge, RIS smatra da je takav model dugoročno neodrživ i da ne ostavlja prostor za rast plaća. Kao dodatni problemi istaknuta su pitanja zaštite na radu i sigurnosti osobnih asistenata.

Nakon predstavljanja rezultata istraživanja, sudionici okruglog stola – prof. dr. sc. Kristina Urbanc sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Željka Tkalčević, osobna asistentica i članica RIS-a, Viktor Jozić, predsjednik Udruge osoba s invaliditetom Sinergija Samobor, te Tea Radović, sindikalna organizatorica RIS-a – iznijeli su svoja iskustva, viđenja ključnih izazova te prijedloge za unapređenje sustava osobne asistencije.

Profesorica Kristina Urbanc istaknula je kako smatra da bi zanimanje osobnog asistenta trebalo biti regulirana profesija s jasno definiranim kompetencijama i kvalifikacijama. Naglasila je potrebu za uspostavom sustavnog obrazovanja i stručnog usavršavanja osobnih asistenata te osiguravanjem odgovarajuće stručne podrške tijekom njihova rada. Ujedno je upozorila kako se na poslovima osobne asistencije nerijetko zapošljavaju osobe koje taj posao obavljaju privremeno, do pronalaska drugog zaposlenja.

Osobna asistentica Željka Tkalčević kao jedan od ključnih problema istaknula je nejasno definirane granice radnog mjesta i očekivanja koja se stavljaju pred osobne asistente. Navela je primjere poslova s kojima se asistenti često susreću, a koji izlaze iz okvira njihove uloge, poput održavanja okućnice, struganja ograda, kuhanja za cijelu obitelj, masaže ili obavljanja poslova koji pripadaju zdravstvenim djelatnicima. Istaknula je i situacije u kojima članovi obitelji korisnika osobnim asistentima zadaju dodatne poslove ili ih doživljavaju kao kućne pomoćnike. Zbog toga smatra nužnim jasno definirati opseg poslova i odgovornosti osobnih asistenata. Naglasila je kako je riječ o vrlo odgovornom poslu koji zahtijeva strpljenje, razumijevanje, emocionalnu stabilnost i sposobnost prilagodbe nepredvidivim situacijama. Zaključila je kako je osobnim asistentima važno da njihov rad bude prepoznat i cijenjen, uz puno poštivanje njihovih radnih prava, uključujući pravo na godišnji odmor.

Viktor Jozić, kao osoba s invaliditetom i predstavnik udruge koja pruža uslugu osobne asistencije, istaknuo je da u njihovoj udruzi prije početka rada osobne asistente detaljno upoznaju s korisnicima te objema stranama jasno definiraju što podrazumijeva posao osobnog asistenta. Naglasio je kako se od asistenta koji pruža podršku osobi koja živi sama može očekivati obavljanje svih aktivnosti koje bi korisnik obavljao samostalno da nema invaliditet. S druge strane, kada korisnik živi u obitelji, članovima obitelji jasno se daje do znanja da zahtjeve osobnom asistentu može postavljati isključivo korisnik usluge. Istaknuo je i da situacije u kojima osobni asistent provodi više od 70 do 80 posto vremena pružajući podršku korisniku u kućnom okruženju često više nalikuju palijativnoj skrbi nego osobnoj asistenciji. Kao jedan od najvećih izazova naveo je kronični nedostatak radne snage te poteškoće u pronalaženju novih zaposlenika, koji se uglavnom pronalaze putem osobnih kontakata i lokalnih medija, a rijetko putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Tijekom rasprave posebno je naglašena važnost odgovarajućeg usklađivanja korisnika i osobnog asistenta, odnosno međusobnog razumijevanja, povjerenja i kvalitetne suradnje, kao jednog od ključnih preduvjeta uspješnog pružanja usluge.

Na kraju je Tea Radović istaknula kako su osobni asistenti često međusobno izolirani te da im povezivanje s kolegama i razmjena iskustava o izazovima s kojima se susreću u svakodnevnom radu predstavljaju značajnu podršku. Najavila je da će RIS Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uputiti zahtjev za povećanje bruto cijene sata rada osobnih asistenata na 17 eura, kao i inicijativu za provedbu sustavne reforme koja bi uključivala evaluaciju postojećeg stanja i međuresorno traženje rješenja za uočene probleme.

Zaključeno je kako su poboljšanje radnih prava i uvjeta rada osobnih asistenata preduvjet za osiguravanje kvalitetne i održive usluge osobne asistencije. Krajnji cilj sustava mora biti omogućavanje dostojanstvenog i samostalnog života osoba s invaliditetom, uz istodobno osiguravanje dostojanstvenih uvjeta rada osobama koje im svakodnevno pružaju podršku.

Okruglom stolu prisustvovala je i savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Lidija Pongrac.