U organizaciju pravobranitelja za osobe s invaliditetom i Agencije Europske unije za temeljna 29. svibnja 2026. godine održana je u Zagrebu nacionalna konferencija Osobe s invaliditetom i zajednica – Gdje smo danas? – Deinstitucionalizacija, prevencija nasilja i usluge podrške u zajednici.

Cilj konferencije bio je raspraviti kako provesti preporuke iz istraživanja o nasilju nad osobama s invaliditetom u ustanovama te identificirati prepreke i prilike u procesu deinstitucionalizacije i razvoju učinkovitih multidisciplinarnih usluga u zajednici.

Skup je okupio 100 sudionika iz cijele Hrvatske: predstavnike ministarstava, Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ustanova socijalne skrbi, upravnih odjela iz područja socijalne skrbi na razini županija, civilnog društva te stručnjake iz područja psihijatrije.

Skup su uvodno otvorili Ann-Charlotte Nygård, voditeljica Sektora za nacionalna partnerstva i mreže pri Agenciji Europske unije za temeljna prava, pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić i Marija Pletikosa, državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Pravobranitelj Darijo Jurišić je u svom govoru istaknuo kako je jedna od glavnih preporuka istraživanja o nasilju provela Europska agencija za temeljna prava ubrzavanje procesa deinstitucionalizacije i razvoja socijalnih usluga u zajednici.

Institucija pravobranitelja za osobe s invaliditetom od samog osnutka 2008. ulaže velike napore na podupiranju tog složenog i važnog procesa. Tako smo 2011. godine organizirali nacionalnu konferenciju s 300 sudionika na kojoj smo raspravljali o poslovnoj sposobnosti i odlučivanju uz podršku kao važnog čimbeniku života u zajednici. 2024. godine okupili smo 60 sudionika na skupu pod nazivom Kako osobama s invaliditetom omogućiti život u zajednici?

Iz perspektive pravobranitelja za osobe s invaliditetom, kada govorimo o nasilju u ustanovama i procesu deinstitucionalizacije, važno je naglasiti jednu ključnu stvar: institucionalizacija sama po sebi predstavlja oblik strukturnog nasilja i ograničavanja ljudskih prava. Problem nije samo u pojedinačnim incidentima ili lošim praksama. Problem je duboko strukturne prirode.

Iako je proces transformacije ustanova socijalne skrbi započeo još 1997. kad su prvi korisnici ustanova počeli živjeti u zajednici u organizaciji Udruge za promicanje inkluzije, pravobranitelj je zaključio kako se svi možemo složiti da nismo zadovoljni i da u javnosti i dalje prevladava mišljenje da je potrebna gradnja novih ustanova. Broj osoba koje žive u ustanovama je neznatno smanjen i oko 10 000 još uvijek živi u ustanovama daleko od očiju i daleko od srca kako je bio naslov jednom izvješću.

Andreja Rafaelič iz Instituta Republike Slovenije za socijalni rad, Odjel za istraživanje deinstitucionalizacije i dugotrajne skrbi govorila je o ukidanju mogućnosti institucionalnog smještaja, uvođenju multidisciplinarnih timova i slovenskom planu deinstitucionalizacije koji u 10 godina predviđa smanjenje broja korisnika ustanova s 4.500 na 1.000.

Nevena Peneva iz Odjela za jednakost, uključivanje i održivost pri Agenciji Europske unije za temeljna prava govorila je o vrstama nasilja u ustanovama koje je istraživanje utvrdilo i preprekama provođenju procesa deinstitucionalizacije, od kojih je najznačajnija nerazvijenost usluga podrške tamo gdje osobe žive.

Neka od pitanja o kojima je otvorena rasprava su pojavnost nasilja u ustanovama za smještaj, njegovi uzroci i načini sprječavanja, potom razlozi zbog kojih su i dalje duge liste čekanja na smještaj u ustanove, način na koji će socijalni planovi adresirati nedostatak socijalnih usluga u zajednici, što znači preporuka liječnika psihijatara o potrebi 24-satnog nadzora i skrbi te što treba osobama s psihosocijalnim teškoćama da bi ostale živjeti u zajednici.

U studenome 2025. godine FRA – Agencija za temeljna prava Europske unije (eng. European Union Agency for Fundamental Rights) objavila je izvješće pod naslovom „Mjesta skrbi = mjesta sigurnosti? Nasilje nad osobama s invaliditetom u ustanovama”. Poveznica na izvješće:

https://fra.europa.eu/en/publication/2025/institutions-places-care-and-places-safety

Izvješće se temelji na podatcima prikupljenima istraživanjem literature i dostupnih izvora u 27 država članica te u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji (tri zemlje promatračice FRA-e), kao i na kvalitativnom istraživanju provedenom u 10 država članica, uključujući detaljno istraživanje o Hrvatskoj.

U hrvatskoj javnosti postoji uvjerenje da su ustanove najbolje mjesto za osobe s invaliditetom, gdje su sigurne i zaštićene, a sve njihove potrebe zadovoljene. Kad kažemo osobe s invaliditetom, mislimo i na osobe s tzv. nevidljivim invaliditetom, ne samo na nepokretne osobe i one koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica, gluhe i slijepe osobe, nego i na osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama te drugim nevidljivim vrstama invaliditeta. Zbog toga vjerujemo da će izvješće Agencije za temeljna prava Europske unije o rezultatima istraživanja nasilja nad osobama s invaliditetom u ustanovama biti iznenađenje.

Hrvatska je bila jedna od 10 zemalja u kojima je provedeno i dubinsko terensko istraživanje koje je pokazalo ono isto na što upozorava i Pravobranitelj za osobe s invaliditetom nakon obilazaka ustanova u kojima su smještene osobe s invaliditetom: u ustanovama dolazi do verbalnog i psihičkog nasilja nad osobama s invaliditetom koje su u njima smještene, a zabilježeni su i slučajevi fizičkog nasilja, ali i prisilnih postupanja (vezivanja, izdvajanje u sobe za izolaciju, sediranje prekomjernom upotrebom psihofarmaka i dr.). Prisilna postupanja, iako su regulirana pravilnicima, u suprotnosti su s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i njima se teško narušava ljudsko dostojanstvo i integritet osoba nad kojima se provode. Još više nego što je to slučaj s nasiljem u obitelji, takvo nasilje ostaje unutar četiri zida jer je ovisnost osobe o nasilniku koji je ujedno pružatelj skrbi, još veća.

Izvješće Agencije za temeljna prava Europske unije stoga naglašava važnost nadzora nad ustanovama i stvaranja mehanizama kroz koje bi žrtve mogle prijaviti nasilje izvan ustanove i tražiti zaštitu policije i sudstva. Ovakva situacija nije samo hrvatska specifičnost, nego je zabilježena u svim zemljama u kojima je provedeno ovo istraživanje, zbog čega je i Europska komisija predvidjela njegovo provođenje.

Zanemarivanje, zlostavljanje i nasilje nad osobama s invaliditetom koje žive u institucijama rašireni su diljem EU-a. Novo izvješće FRA pokazuje kako normalizacija nasilja, prepreke prijavljivanju zlostavljanja i nedostatak učinkovitog praćenja ugrožavaju prava osoba s invaliditetom. FRA poziva države članice EU-a da poduzmu hitne mjere za sprečavanje nasilja, zaštitu žrtava i pozivanje institucija na odgovornost.

Više od 1,4 milijuna osoba s invaliditetom u EU-u živi u institucijama. Budući da Europska unija i njezine države članice ne uspijevaju ispuniti svoje obveze u pogledu deinstitucionalizacije u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, mnoge osobe u takvim okruženjima suočavaju se s kršenjima svojih temeljnih prava.

Oblici nasilja istaknuti u izvješću uključuju vikanje i uvrede, prisilna liječenja i primjenu prevelike količine lijekova, proizvoljnu upotrebu mjera ograničavanja, radno i financijsko iskorištavanje te fizičko i seksualno nasilje. Osobe s intelektualnim teškoćama, djeca i starije osobe izložene su većem riziku od zlostavljanja.

Nasilje i zlostavljanje u institucijama omogućeni su kroničnim nedostatkom osoblja i ograničenim resursima. Mnoge žrtve počele su doživljavati zlostavljanje kao normalno i nisu upoznate sa svojim pravima i kanalima za prijavljivanje zlostavljanja. To stvara trajne prepreke te kulturu šutnje i nekažnjivosti.

Kako bi se uklonili ti sustavni nedostatci, FRA poziva države članice EU-a da:

• okončaju institucionalizaciju i daju prednost uključivanju osoba s invaliditetom u zajednicu, u skladu s obvezama EU-a i država članica iz članka 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom;
• pojačaju zaštitu od nasilja da osiguraju usklađenost nacionalnih zakona o institucijskoj skrbi s međunarodnim pravnim obvezama i pravnim obvezama EU-a; da prikupljaju pouzdane, usporedive i pravodobne podatke kako bi se bolje procijenilo stanje te kako bi se spriječilo nasilje u institucijama, zaštitilo od nasilja i odgovorilo na njega;
• poboljšaju praćenje da osiguraju potpunu neovisnost nadzornih tijela i osiguraju dovoljno resursa za redovite, transparentne i nenajavljene posjete institucijama. Europska komisija trebala bi obustaviti i osigurati povrat sredstava EU-a od institucija u kojima dolazi do kršenja propisa;
• osiguraju dostupne mehanizme prijavljivanja da omoguće žrtvama pristup sigurnim i povjerljivim mehanizmima prijavljivanja bez straha od odmazde, kojima se učinkovito štite zviždači;
• pružaju smjernice i edukaciju da izrade praktične smjernice o tome kako učinkovito spriječiti nasilje u institucijama i reagirati na njega; da razviju obveznu multidisciplinarnu edukaciju osoblja u ustanovama, timova za praćenje, policije i pravosuđa;
• osiguraju potpuno sudjelovanje osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju u osmišljavanju, provedbi i evaluaciji politika i programa o nasilju u institucijama.

Citat direktorice agencije FRA Sirpe Rautio: „Nasilje nad osobama s invaliditetom u institucijama sustavni je problem koji zahtijeva sustavne promjene. EU i njegove države članice moraju ispuniti svoje pravne obveze i zaštititi temeljna prava osoba s invaliditetom tako što će dati prednost njihovu uključivanju u zajednicu, postupati s njima dostojanstveno i s poštovanjem te ih učinkovito štititi od nasilja i zlostavljanja.”

Smještaj velikog broja ljudi na malom mjestu bez privatnosti i mogućnosti svrsishodnog provođenja vremena i redovitog doticaja s vanjskim svijetom stvara uvjete u kojima nasilje postaje učestalo.

Smještajem u ustanove krše se temeljna ljudska prava: pravo na slobodu kretanja, pravo na obiteljski život, pravo biranja gdje i s kim će živjeti. Osoba u potpunosti gubi kontrolu nad vlastitim životom i mogućnost upravljanja bilo kojim aspektom svog života, počevši od onih najelementarnijih koje svi uzimamo zdravo za gotovo: što će i kad će jesti, kad će ustajati, s kim će i kako provoditi svoje slobodno vrijeme, pa sve do prava na rad i upravljanja vlastitim financijama.

Takav sustav ne samo da ukida ljudsko dostojanstvo nego je i duboko dehumanizirajući jer ljudima uskraćuje mogućnost ostvarivanja vlastitih životnih ciljeva. Zbog straha za njihovu sigurnost, smještenim osobama oduzeta je većina ljudskih prava.

Hrvatska i Europska unija obvezale su se na transformaciju ustanova i njihovo postupno zatvaranje jer takav oblik skrbi treba što prije napustiti. U Hrvatskoj se s tim ciljem provodi transformacija ustanova socijalne skrbi. Međutim, taj proces ide vrlo sporo i ne prati ga u dovoljnoj mjeri razvoj usluga podrške izvan ustanova kako bi osobe s invaliditetom, neovisno o vrsti i težini invaliditeta, mogle živjeti u svojim domovima i mogle biti uključene u sve aktivnosti u zajednici.