Skup je okupio ključne dionike iz sustava visokog obrazovanja s ciljem prepoznavanja izazova s kojima se visoko obrazovanje susreće u ostvarivanju inkluzivnog i podržavajućeg sustava visokog obrazovanja i osnaživanja djelatnika u sustavu visokog obrazovanja, međusobnog povezivanja, razmjene praktičnih iskustava i primjera dobre prakse. S tim ciljem održano je niz plenarnih predavanja, panel rasprava te i razmjena iskustava studenata s invaliditetom u području mobilnosti, dobivanju podrške i poster prezentacije inkluzivnih primjera obrazovnih sustava, istraživanja, aplikacija i sl.

Uvodno je kroz predavanja naglašeno što je to inkluzija i inkluzivno okruženje, da invaliditet ne definira osobu niti unaprijed određuje koje sposobnosti osoba ima jer je naglasak na preprekama iz okoline te se invaliditet treba spominjati samo kada osoba treba realizirati određeno pravo na prilagodbe i podrške na što se nadovezala i tema nove terminologije pojma studenti koji se susreću s preprekama u visokom obrazovanju – koji se ne odnosi samo na studente s invaliditetom već šire kao što inkluzija i obuhvaća stvaranje uvjeta za ravnopravno sudjelovanje različitosti.

Predstavljeni su i oblici podrške koje osigurava Sveučilište u Zagrebu, potreba osiguravanje podrške supervizije nastavnicima, jasno definiranje i vrednovanje uloge koordinatora za studente s invaliditetom, osiguravanje dovoljnog broja stručnih djelatnika koji su zaposleni u službama podrške studentima koji nailaze na prepreke u obrazovanju, potreba jasnih nacionalnih smjernica. Predstavljene su i potrebne prilagodbe za studente s disleksijom te kroničnim bolestima i njihovo funkcioniranje u akademskom okruženju. Govorilo se i o prikazivanju osoba s invaliditetom na društvenim mrežama i korištenjem njihovog invaliditeta kako bi se osobe bez invaliditeta motiviralo na određene aktivnosti koje eto mogu i osobe s invaliditetom – naglašeno je da je riječ o potpuno krivoj motivaciji te da navedeno prikazuje osobe s invaliditetom u negativnom kontekstu i ponovno stavlja naglasak na invaliditet. Predstavljeni su i projekti Erasmus + te rad Središnjeg sveučilišnog ureda za međunarodnu međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu s naglaskom na sustavima podrške u mobilnosti studenata. Studenti s invaliditetom su govorili o svojim iskustvima mobilnosti kroz sudjelovanja u Erasmus projektima te drugim oblicima sudjelovanja u projektima izvan Republike Hrvatske.

U okviru panel rasprave u kojoj je ukazano na značaj pružanja podrške studentima u očuvanju mentalnog zdravlja, primjerenog i kvalitetnog odnosa nastavnika prema studentima, uvažavanje potreba studenata govorilo se i o aktivnostima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić u panel raspravi iskoristio je priliku te ponovio preporuke za potrebom jedinstvene definicije tko su studenti s invaliditetom te jedinstvene evidencije broja studenata s invaliditetom kako bi se kreirale potrebne obrazovne politike visokog obrazovanja, jačanje i osiguravanje dovoljnog broja službi i stručnjaka koje pružaju podršku studentima s invaliditetom, osiguravanje prava na pristupačnost visokom obrazovanju uz naglasak na pravo na ostvarivanje prava na upis na željeni studij bez automatskog isključivanja zbog postojanja invaliditeta i zdravstvenih teškoća, osiguravanje prilagođenog prijevoza, potrebne osobne asistencije te svakako potrebu ujednačavanja ostvarivanja prava i podrške na različitim visokim učilištima.

Kao rezultat izlaganja i stručnih rasprava, oblikovani su sljedeći zaključci koji su dostupni i na poveznici https://www.unizg.hr/nc/vijest/article/dvodnevni-strucni-skup-inkluzija-i-razlicitost-osnazivanje-akademske-zajednice/:

1. Inkluzija i različitost temeljne su vrijednosti kvalitetnog visokog obrazovanja. Kvaliteta akademskog okruženja ne očituje se isključivo kroz nastavna i znanstvena postignuća, već i kroz dostupnost podrške, osjećaj pripadnosti te mogućnost svakog studen ta da ravnopravno sudjeluje u svim aspektima akademskog života.
2. Inkluzivno visoko obrazovanje je kontinuiran proces koji zahtijeva trajno propitivanje postojećih praksi, prepoznavanje prepreka i sustavno unapređivanje uvjeta studiranja za sve studente.
3. Razvoj inkluzivne akademske kulture podrazumijeva stvaranje sigurnog, podržavajućeg i pristupačnog okruženja u kojem studenti mogu zatražiti pomoć s povjerenjem, znajući da će naići na razumijevanje, podršku i odgovarajuće usmjeravanje.
4. Sustav podrške studentima potrebno je razvijati kao održiv i institucionalno utemeljen model djelovanja. Učinkovita podrška ne smije ovisiti isključivo o angažmanu pojedinaca, već o jasno definiranim procedurama, suradnji, kontinuiranom stručnom usavršavanju zaposlenika te dostupnosti odgovarajućih resursa. Dugoročna održivost sustava zahtijeva osiguravanje adekvatnih financijskih sredstava i stručnih kapaciteta.
5. Nastavnici imaju važnu ulogu u prepoznavanju potreba studenata, pružanju početne podrške i upućivanju na odgovarajuće službe. Istodobno, odgovornost za razvoj i provedbu sustava podrške treba biti zajednička odgovornost cijele akademske zajednice.
6. Podršku studentima potrebno je razvijati kao višeslojni sustav utemeljen na pristupu ljudskih prava, a ne isključivo na medicinskom modelu i dijagnostičkim kategorijama. Razumne prilagodbe, univerzalni dizajn za učenje i individualizirani pristup trebaju biti dio akademskih politika i nastavne prakse, a ne iznimka. Mentalno zdravlje, invaliditet, kronične bolesti i druge okolnosti koje oblikuju studentsko iskustvo trebaju biti prepoznate kao važna pitanja akademske zajednice. Potrebno je kontinuirano razvijati komunikacijske kompetencije, razumijevanje različitih životnih iskustava studenata te poticati okruženje u kojem je traženje podrške oslobođeno stigme i straha od nerazumijevanja.
7. Sustavna i redovita edukacija nastavnika i drugih zaposlenika treba postati dio standarda kvalitete visokog obrazovanja. Uz edukaciju, potrebno je razvijati modele kontinuirane stručne i supervizijske podrške kako bi zaposlenici mogli kompetentno, odgovorno i etično odgovoriti na potrebe studenata. Posebno je važno pristupati studentima s otvorenošću, uvažavanjem i bez predrasuda, oslanjajući se na dijalog, aktivno slušanje i pravovremeno upućivanje na nadležne službe.
8. Studentska perspektiva treba biti aktivno uključena u oblikovanje politika, mjera i praksi podrške. Studenti nisu samo korisnici sustava, već ravnopravni partneri u stvaranju uključivijeg, pristupačnijeg i pravednijeg akademskog okruženja.
9. Razmjena iskustava, međuinstitucionalna suradnja i interdisciplinarni pristup ključni su preduvjeti za razvoj kvalitetnih, održivih i inovativnih oblika podrške studentima. Takva suradnja doprinosi izgradnji inkluzivne akademske kulture koja prepoznaje i uklanja prepreke ravnopravnom sudjelovanju u visokom obrazovanju.

Zaključno, sudionici skupa naglasili su da izgradnja uključivog i pristupačnog visokog obrazovanja predstavlja zajedničku odgovornost svih dionika akademske zajednice te zahtijeva kontinuirano ulaganje u razvoj politika, kompetencija, resursa i partnerskih odnosa sa studentima.

Na kraju skupa je proglašena poster prezentacija koja je od većine sudionika ocijenjena kao najbolja te je dobila posebno priznanje za najbolji poster. Posebno priznanje su dobili studenti Ekonomskog fakulteta Fran Matija Krasnić i Leon Benković za poster prezentaciju „SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students“. Poster prikazuje projekt SIADUS iza kojeg stoji inovativna digitalna platforma koja je osmišljena s ciljem da studentima s invaliditetom pomogne u rješavanju pojedinih izazova s kojima se susreću u visokom obrazovanju kao nedostatak sustavne podrške, administrativne prepreke te osjećaj izolacije i stigmatizacije.

Uz pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića koji je aktivno sudjelovao u panel raspravi, stručnom skupu je prisustvovala i savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Lidija Pongrac.