– SLIKE UŽASA IZ DOMA U OSIJEKU Dvije žene brinu o 32 nepokretna štićenika, sobe se ne čiste, u krevetima crknuti miševi i poderane plahte, AUTOR: Kristina Turčin
– NOVI DETALJI IZ OSJEČKOG DOMA ČIJE JE STANJE ZAPREPASTILO SVE Ravnatelj tvrdi da mu je sve namješteno, korisnica: ‘Sad mi je jasno zašto sve čiste’, AUTOR: Nikola Patković, Kristina Turčin
„Republika Hrvatska se potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetomobvezala na ostvarivanje prava na život u zajednici za više od 6000 osoba koje i dalje žive u domovima socijalne skrbi. Stoga je Ministarstvo nadležno za socijalnu skrb donijelo 2010. Nacionalni plan transformacije i deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2011. do 2016. (2018.), a s ciljem zatvaranja velikih ustanova za stalni smještaj osoba s invaliditetom i njihov povratak životu u zajednici.
Međutim,do danas je priliku da žive u stanovima uz podršku dobilo svega oko 1000 osoba. Tvrditi da su osobe sa „intelektualnim teškoćama“ i „psihički bolesne odrasle osobe“ „najzahtjevnija grupa korisnika“, kako se to navodi u članku u Jutarnjem listu od 9. veljače 2018. – predstavlja štetnu predrasudu prema ovoj kategoriji osoba s invaliditetom te upravo pokazuje zabrinjavajuću razinu njihove stigmatizacije čak i od strane osoba koje o njima svakodnevno brinu. Izrečena mišljenja da deinstitucionalizacija nije za svakoga – diskriminatorna su i potiču segregaciju osoba samo zbog vrste njihova invaliditeta.“
Za ostvarenjetemeljnog ljudskog prava osoba s invaliditetom da žive u zajednici ne treba utvrđivatinjihovu podobnost niti sposobnost kako se topokušava implicirati u članku.
Upozoravali smo godinama nadležno ministarstvo da je potrebno ubrzati te procese, transformirati i druge ustanovete razvijati usluge za podršku. Isticanje problema otpora djelatnika koji ne prihvaćaju drugačiju organizaciju i način rada kao jedan od razloga sporosti ovih procesa nije prihvatljivo. Taj otpor je očekivan i predviđen samim planom transformacije kao i aktivnosti za prevladavanje otpora. Ovaj proces podrazumijeva novei drugačije radne uloge zaposlenika kao nositelja kvalitetne podrške, ali neki od njih nisu spremni odbaciti institucionalnu kulturu odnosa prema korisniku. Prilikom obilaska predstavnica Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u studenom 2017.,u Centru su čule da neki zaposlenici i nakon 20 godina ne znaju imena korisnika o kojima skrbe.Činjenica je da za neka radna mjesta u novim uvjetima neće biti potrebe, jer korisnici koriste usluge i resurse zajednice, ali nisu riješena pitanja onih zaposlenika koji ne prihvaćaju niti jedno ponuđeno radno mjesto. Provođenje procesa transformacije ustanova ne smije biti ostavljeno samo u nadležnost jedne ustanove, ravnatelja niti zaposlenika, niti je moguće zbog neriješenih problema zastati u ostvarivanju naših obaveza.
O svim izazovima u ovoj ustanovi trebalo bi otvoreno razgovarati sa svim dionicima, ukljujučujući i Sindikat, ne zaboravljajući da stacionar doma treba imati sve potrebne uvjete za kvalitetnu skrb o korisnicima, ali ne može biti niti rezervna varijanta za djelatnike koji odbijaju ponuđene poslove za kojima postoji potreba.
Sva nadležna tijela trebaju preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju problema koji su poznati duže vrijeme u provođenju procesa deinstitucionalizacije ne samo u navedenom slučaju, već diljem Republike Hrvatske,sve s ciljem ostvarenja dvaju najznačajnijihzadataka- realizacije obveza iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i brigu za dobrobit svih korisnika.
Dom za psihički bolesne odrasle osobe Osijek transformiran je u Centar za pružanje usluga u zajednici Ja kao i Ti, a gotovo svi korisnici ustanove sada žive u stambenim zajednicama u Osijeku, uz osiguranu podršku. Centar je u suradnji s državom, lokalnom samoupravom i uz korištenje europskih fondova uspio osigurati stanove za sve, što je u drugim ustanovama jedna od prepreka za transformaciju. Time je ovim osobama vraćeno njihovo pravo na dostojanstven život. Dobili su priliku da mogu odlučivati o osnovnim stvarima iz svog života – kupovati odjeću po vlastitom izboru, otići kod frizera… Neki su korisnici u ustanovi proveli po 10, 20 ili više godina i time izgubili svaki kontakt s okolinom i smislom života – beživotni programi rehabilitacije nisu im omogućavaliautonomiju, osobne izbore i ljudsko dostojanstvo.
Pravo na život u zajednici i uključenost u društvo ljudsko je pravo svakog čovjeka pa tako i svih osoba s invaliditetom, bez obzira na vrstu ili težinu njihovog oštećenja. Izdvajanje osoba u izolirane, zatvorene institucije, gdje žive bez prava na privatnost, i sve osobne izbore, jer im društvo nije osiguralo odgovarajuću podršku za život u zajednici samo iz razloga postojanja invaliditeta predstavlja povredu njihovih ljudskih prava i diskriminaciju s osnove invaliditeta.

PRAVOBRANITELJICA ZA
OSOBE S INVALIDITETOM
Anka Slonjšak