Priopćenje za medije povodom medijskih napisa o odobravanju respiratora za 33-godišnju osobu s invaliditetom

Medijski napisi o potrebi osiguranja dodatnog ortopedskog pomagala (respiratora) za 33-godišnju osobu s teškim invaliditetom iz ruralnog područja koja u potpunosti ovisi o pomoći i njezi druge osobe, ponovno ukazuju koliko se konvencijski zahtjevi u stvarnom životu ne provode te govore o problemima i strahovima s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju.
(više na poveznicama:
https://www.24sata.hr/news/ivan-33-dajte-mi-jos-jedan-respirator-da-mogu-prezivjeti-690799
https://www.in-portal.hr/in-portal-news/in-mreza/20539/dajmo-mu-da-die-ivan-treba-dodatni-respirator-a-na-putu-do-njega-stoji-pravilnik https://vijesti.hrt.hr/608674/respirator-za-ivana)

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u čl. 25 Zdravlje jamči svim osobama isti opseg, kvalitetu i standard besplatnih i dostupnih zdravstvenih usluga što uključuje i opskrbu potrebnim ortopedskim i drugim pomagalima, posebno naglašavajući da se isto mora osiguravati što bliže zajednicama u kojima žive osobe s invaliditetom, uključujući i ruralne krajeve.
Međutim, primjeri iz svakodnevnog života osoba s invaliditetom potvrđuju postojanje raskoraka između konvencijskog zahtjeva, stvarnih potreba osoba s invaliditetom, uvjeta u kojima žive te samog zakonodavstva Republike Hrvatske. Individualne pritužbe osoba s invaliditetom kao i razni medijski napisi o životnim problemima osoba s invaliditetom ukazuju na potrebu za konkretnim promjenama u zakonodavstvu. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom kontinuiranim obraćanjima Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Ministarstvu zdravstva, Povjerenstvu za ortopedska pomagala, ali i Hrvatskom saboru ukazuje na potrebu životnijeg uređenja propisa koji će udovoljavati individualnim potrebama svake osobe, uvažavajući i uvjete u kojima takve osobe i žive.
U uvodno spomenutoj situaciji, a postupajući po navedenoj konkretnoj pritužbi pravobraniteljica je još 2018. godine upozorila institucije na potrebu iznalaženja najprimjerenijeg rješenja, što uključuje i mogućnost izmjene pravilnika, uzimajući u obzir i razne okolišne uvjete u kojima se nalazi 33-godišnja osoba s invaliditetom, međutim, problem postoji i nadalje.
Ponovno upozoravamo kako je potrebno uspostaviti procedure i protokole koji će biti životni i na korist osobama zbog kojih i jesu propisani te da kruti propis ne smije biti zapreka za ostvarivanje prava na zdravstvene usluge kojima se osobama s invaliditetom jamči konvencijski standard zdravstvene zaštite. Time bi se ne samo realizirao konvencijski zahtjev iz čl. 25. koji se odnosi na pravo na zdravlje već i konvencijski zahtjev iz čl.19. koji se odnosi na neovisan život.
Neovisno o težini invaliditeta, svaka osoba teži postići svoj maksimum u neovisnosti te joj je isto država dužna i omogućiti.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom
Anka Slonjšak

Prilagodba