Dana 27. ožujka 2025. održana je 11. tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova  na temu jačanja suradnje u pružanju podrške i zaštite žrtvama partnerskog nasilja. Tematska sjednica održana je u suradnji s Autonomnom ženskom kućom Zagreb, u okviru tematske sustavne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.

Izlaganja na temu održali su Uvodničarke/uvodničari na sjednici:

–    Izv. prof. dr. sc. Anita Lauri Korajlija, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Rad institucija u slučajevima nasilja nad ženama: Analiza, izazovi i preporuke;

–    Ivan Jelavić, dipl. iur., odvjetnik: Normativni okvir, sudska praksa, problemi;

–    Dr. sc. Dubravka Šimonović, bivša UN-ova Posebna izvjestiteljica za nasilje nad ženama i bivša ekspertica CEDAW-a (Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena): Femicide Watch inicijativa i procjena rizika od femicida i drugih oblika nasilja prema ženama i

–    Prof. dr. sc. Maja Munivrana, Katedra za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Implementacija preporuka GREVIO-a koje se odnose na kaznenopravni sustav u Republici Hrvatskoj

Tematskoj sjednici prisustvovale su zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom  Gordana Glibo i savjetnica pravobranitelja Andreja Makar. Zamjenica Glibo se u raspravi osvrnula na problematiku položaja žene invaliditetom, a koja utječe na odluku hoće li prijaviti nasilje. Iako broj pritužbi koje zaprimamo od žena s invaliditetom nije velik  iz telefonskih obraćanja prvenstveno žena s invaliditetom koje žele znati što ih čeka ukoliko odluče prijaviti nasilje, moguće je da je broj žrtava ženskog spola koje su izložene nasilju daleko veći. Pritužbe se odnose na psihičko nasilje i žene, koje u pravilu žele ostati anonimne žele znati što ih očekuje ukoliko odluče prijaviti nasilje i otići od nasilnika, što otvara pitanje uzdržavanje same žene i mjesto stanovanja. Općenito nakon objašnjavanja postupka prijavljivanja nasilja kao i potrebe vođenja sudskog postupka te postupka za razvod braka, vjerojatnosti da će postupak trajati neko vrijeme i razgovora o njenom uzdržavanju i stanovanju često žene s invaliditetom prokomentiraju kako nasilje još nije takvog intenziteta „ne bi mogla još malo trpjeti, a razgovorom su se samo htjele informirati o tome što mogu očekivati.

Međutim, važno je i za naglasiti kako život u nasilničkim uvjetima i trpljenje nasilja“ jer još uvijek nije tako alarmantno“ ipak dovodi do narušavanja mentalnog zdravlja žena s invaliditetom, a kod fizičkog nasilja uključujući i seksualno nasilje i do tjelesnih povreda, što predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava. Osamostaljivanje žrtve nasilja, u pravilu žene, te mogućnost vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja djeteta kao i pronalaska novog mjesta stanovanja, važni su preduvjeti da žrtva nasilja nakon izlaska iz skloništa nastavi svoj život dalje od nasilnika.

Na kraju je zaključila kako je upravo zbog činjenice postojanja invaliditeta, ženi s invaliditetom koja je ujedno i žrtva nasilja,  podrška u prijavljivanju nasilja kao i podrška za vrijeme trajanja postupka od velike važnosti dok osamostaljivanje predstavlja veliki iskorak u vlastitom životu, za koji joj je potrebna podrška sustava koja treba biti dostupna. Vidljivi su pozitivni pomaci u zaštiti žena žrtava nasilja te je potrebna daljnja suradnja institucija i organizacija civilnog društva i svih drugih aktera na ovoj problematici kako bi se žrtve nasilja ohrabrile i dobile potrebnu podršku za izlazak iz nasilja.