Zakon o osobnoj asistenciji stupio je na snagu 1. srpnja 2023. godine, a za punu primjenu Zakona trebalo je donijeti više podzakonskih propisa, koji su doneseni i koji su stupili na snagu 23. kolovoza 2023. godine. Donošenjem svih normativnih akata stvoreni su preduvjeti za licenciranje pružatelja usluga osobne asistencije i sklapanje ugovora s nadležnim Ministarstvom. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike je vezano uz ostvarivanje prava na osobnu asistenciju poduzimalo niz aktivnosti kako bi se osigurala nesmetana primjena svih zakonskih i podzakonskih akata – izrada korisničkog priručnika za komisije za procjenu potreba korisnika osobne asistencije, održano je više edukacija, a članovima komisija i organizacijama civilnog društva – potencijalnim pružateljima usluge, zavodima za socijalni rad dostavljena je uputa da se zahtjevi za uslugom osobne asistencije trebaju zaprimati, jer su svi zakonski i podzakonski akti doneseni. Čini se da je osim sporadičnih teškoća, implementacija ovog Zakona protekla zadovoljavajuće, na što ukazuje relativno mali broj pritužbi osoba s invaliditetom i organizacija civilnog društva. Ipak, postoje područja u kojima možemo očekivati potencijalne probleme, a to su premaleni broj pružatelja ili nejednaka regionalna rasprostranjenost; potrebno je žurno još bolje provesti pitanje edukacije za osobnog asistenta, odnosno formalnog osposobljavanja osobnog asistenta; naziru se teškoće u osiguravanja dovoljnog broja zaposlenika – osobnih asistenata, naime potencijalni radnici unaprijed žele znati kolika će im biti plaća, ali plaće određuje poslodavac – pružatelj usluge. Ministar je Odlukom o cijeni usluge osobne asistencije odredio cijene usluge osobne asistencije. To je cijena određena za pružatelja usluge, ali nije jednoznačno definirana cijena sata usluge osobne asistencije i poseban trošak organizacije usluge pružatelju.

Kada je riječ o ženama s invaliditetom, invaliditet je od velikog utjecaja na samo doživljavanje žena s invaliditetom, odnosno što bi one s obzirom na invaliditet trebale raditi, kako bi se trebale ponašati, što bi trebale očekivati, do kojih bi granica trebale ići u svakom području života. Upravo zbog takvog razmišljanja, žene s invaliditetom su prečesto u daleko u nepovoljnijem položaju u odnosu na žene bez invaliditeta. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj danas živi oko 295.000 žena s invaliditetom, koje tako čine 44,6% od ukupnog broja osoba s invaliditetom, odnosno žene s invaliditetom čine oko 15% ukupnog stanovništva ženskog spola Republike Hrvatske. U ostvarivanju prava na seksualnost, partnerske odnose, reproduktivna prava, prava na majčinstvo, žene s invaliditetom se susreću s brojnim  predrasudama i preprekama, poput otežanog pristupa zaštiti reproduktivnog zdravlja osobito u ruralnim područjima, izostanku pravovremenih i potpunih informacija prilagođenih pojedinoj vrsti invaliditeta o zdravlju, trudnoći, razdoblju nakon poroda. Ima nažalost i situacija kada se propituju sposobnosti žene s invaliditetom u odgoju djeteta ukoliko se žena ipak odluči za rađanje, i to kako od strane svoje okoline, tako i od strane medicinske struke.

Vezano za ranu intervenciju želimo naglasiti kako treba uložiti daleko više napora kako bi se u RH uspostavio sustav rane razvojne podrške djeci s teškoćama u razvojnom riziku, ali također se treba usmjeriti na stvaranje podržavajućih mehanizama za djecu i mlade s teškoćama mentalnog zdravlja i poremećajima u ponašanju koje traže intenzivnu cjelodnevnu stručnu i multidisciplinarnu pomoć. U Republici Hrvatskoj nedostaje referentna ustanova za psihosocijalni tretman djece s teškoćama ponašanja, djece s poremećajima iz spektra autizma, mentalnih i emocionalnih teškoća, s mogućnošću intenzivnog tretmana. Što se tiče rasprostranjenosti pružatelja usluge rane intervencije, analiza UNICEF-a pokazuje da je najveći broj pružatelja u gradu Zagrebu i u većim gradskim središtima, ali zabrinjava da još uvijek u nekoliko županija nema niti jednog pružatelja usluge. Problem kapaciteta nema samo sustav socijalne skrbi – pritužbe koje zaprimamo upućuju da isti problem ima i sustav zdravstva, posebno u dijelu dostupnosti logopedske terapije i dijagnostike, na koje se čeka više od šest mjeseci. Učestale su pritužbe roditelja čijoj djeci je obustavljeno ili ograničeno pružanje već odobrene usluge psihosocijalne podrške i rane intervencije zbog ograničenih kapaciteta pružatelja u socijalnoj skrbi, ali i zdravstvenim ustanovama. Sami pružatelji usluge jasno ističu da se intenzitet terapija za pojedino dijete planira sukladno kapacitetima pružatelja, a ne u skladu sa stvarnim potrebama pojedinog djeteta. Kao jedan od značajnijih problema ističu se teškoće u pronalaženju stručnih radnika, osobito edukacijskih rehabilitatora i logopeda. Činjenica da rana intervencija predstavlja sustav „integriranih usluga“, pri čemu one ne moraju biti u istom resoru niti je za njih odgovorna samo jedna razina vlasti lokalna i/ili državna, pa je u slučaju konkretnog djeteta često puta teško definirati čija je „odgovornost“ gubitak najvažnijih godina njegovog odrastanja zbog izostanka pravovremene dijagnostike, nepostojanja pružatelja ili kapaciteta pružatelja ove usluge.

Kao i za pitanje rane intervencije, tako i u području zaštite djece i osoba s autizmom također nismo uspostavili cjeloviti nacionalni okvir za ovu kategoriju osoba s invaliditetom. Autizam je specifičan i kompleksan poremećaj i oblik invaliditeta koji zahtijeva nekonvencionalan pristup, kako u smislu odgojno-obrazovnih programa, edukacijskog i rehabilitacijskog tretmana, tako i u smislu potrebe za uspostavom cjelovitog sustava zaštite koji podrazumijeva usku suradnju različitih resora posebice zdravstva, socijalne skrbi te odgoja i obrazovanja. Upravo su povezivanje različitih sustava i potreba nalaženja cjelovitih rješenja neovisno o kojem se resoru, po našem mišljenju bolna točka svih naših politika. Posebno se, prema zaprimljenim pritužbama uočava pitanje sustavne i cjelovite skrbi za odrasle osobe s autizmom. Unatoč našim brojnim i višegodišnjim inicijativama  adresiranim prema svim razinama državne vlasti kao i apelima roditeljskih udruga i udruga za zaštitu prava osoba s poremećajem iz spektra autizma, roditelja i članova obitelji djece i osoba s autizmom, resorna ministarstva nisu niti danas uspjela implementirati cjelokupni sustav zaštite i podrške usmjeren na odgojno-obrazovne, socijalno-zdravstvene i rehabilitacijske potrebe djece, mladih i odraslih osoba s autizmom na cijelom prostoru Republike Hrvatske. Postojeći Centri za autizam u Zagrebu, Splitu i Osijeku djeluju kao ustanove odgoja i obrazovanja što otežava pružanje različitih usluga u sustavu socijalne skrbi. Radi se o dva različita sustava, pri čemu osnivači centara za autizam – županije i gradovi trebaju podržati osnivanje odjela za pružanje socijalnih usluga koje kao osnivači trebaju i financirati. Sustav socijalne skrbi za ovu specifičnu populaciju korisnika nema odgovarajuće kapacitete primjerene njihovim potrebama. Roditelji djece s autizmom očekuju da stručni kapaciteti centara za autizam budu usmjereni i na pružanje socijalnih usluga psihosocijalne rehabilitacije i boravka i nakon završenog obrazovanja, odnosno navršene 21 godine života. Zaista i ovdje ovim putem ukazujemo na značaj ovog problema koji je od velikog utjecaja na kvalitetu života brojnih obitelji koje za svog člana imaju osobu s autizmom.

Zbog inercije svih razina vlasti, generacije osoba s autizmom u Republici Hrvatskoj rađaju se i žive bez pravovremene rane intervencije, bez programa socijalnog i profesionalnog osposobljavanja, bez dostatnih socijalnih usluga boravka i smještaja za one kojima je on potreban, nedostupna im je specijalizirana i multidisciplinarna zdravstvena skrb posebice ona u području mentalnog zdravlja, a nije im prilagođen niti redovni obrazovni sustav. Često se susrećemo s time da niti stručnjaci ne znaju rješenja.

Vezano za odgoj i obrazovanje, nedostatak upisnih kapaciteta u predškolskim ustanovama u osnovi je gotovo svih upućenih pritužbi. To je problem kojega ima zaista veliki broj predškolskih ustanova u Republici Hrvatskoj, a kada nedostaje upisnih mjesta, djeca s teškoćama u razvoju u praksi otežano ostvaruju pravo upisa zbog različitih razloga – nepostojanja vrtića na području prebivališta, nedostatka slobodnih mjesta i uvjeta prema Državnom pedagoškom standardu ili neosiguravanja elemenata podrške odgojno-obrazovnoj inkluziji. S druge strane, boravak djece s teškoćama u razvoju u redovnim vrtićkim programima bitan je radi ostvarivanja inkluzije, te interakcije i socijalizacije s drugom djecom koji su za većinu djece s teškoćama u razvoju od neprocjenjive važnosti za ostvarivanje maksimuma njihovih razvojnih potencijala.

Unatoč tome što rezultati svih istraživanja ukazuju da uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovne programe predškolskih ustanova osim poticanja njihovog osobnog razvoja u najoptimalnijem razvojnom periodu, umanjujući nepovoljne učinke razvojnih teškoće i sprečavajući kasniji invaliditet, povoljno utječe i na razvoj djece bez teškoća, na stvaranje tolerantnog okruženja i na uklanjanju predrasuda od najranije dobi – djeci s teškoćama u razvoju se samom činjenicom postojanja teškoća u mnogim sredinama ograničava pa i onemogućava pristup predškolskom odgoju i obrazovanju što predstavlja diskriminaciju.

Kad govorimo o pravu na obrazovanje ponovno naglašavamo da naše iskustvo, rad i postupanja po pritužbama potvrđuje da još uvijek u ovom području postoje nevidljive prepreke u vidu predrasuda i stavova stoga je potrebno intenzivno djelovati na promjeni odnosa prema invaliditetu općenito. Razvojna teškoća učenika pri ulasku u obrazovanje treba biti uzeta u razmatranje jedino u kontekstu osiguravanja razumne prilagodbe. Teškoća u razvoju nije i ne smije biti shvaćena kao nesposobnost i nemogućnost jer se potonje ne propituje niti kod učenika bez teškoća.

U području pristupačnosti i dalje su najčešće pritužbe koje se odnose na nepristupačnost građevina javne i poslovne namjene, javnih površina, stambenih zgrada te pojedinih usluga. Mobilnost osoba s invaliditetom nije osigurana na ravnopravnoj razini s ostalim građanima zbog toga što javni željeznički, pomorski i cestovni prijevoz u Republici Hrvatskoj i dalje nisu u zadovoljavajućoj mjeri dostupni i pristupačni osobama s invaliditetom. Pritužbe iz mnogih sredina, osobito onih manjih, ukazuju na nepristupačnost vozila u javnom prometu (autobusa, vlakova, plovila), nedostatak prilagođenih kombi vozila, nepristupačnost autobusnih i željezničkih kolodvora, nedostatak parkirališnih mjesta za vozila osoba s invaliditetom, kao i na nepropisno parkiranje i zlouporabu Europske parkirališne karta za osobe s invaliditetom.

Značajan problem i dalje predstavlja pristupačno stanovanje – od fizičkih prepreka do predrasuda sustanara i predstavnika suvlasnika, kao i pitanja stambenog zbrinjavanja. I tijekom 2023. godine do izražaja je došlo pitanje načina osiguravanja pristupačnosti stambenih zgrada u kojima žive obitelji koji za člana imaju osobu s invaliditetom. U nemalom broju slučajeva susjedi, ostali suvlasnici, nisu imali želje pomoći u pronalaženju rješenja za osiguravanje pristupačnosti ulaza u zgradu (izvođenje rampi, vrata lakših za otvaranje i sl.), vertikalne komunikacije (ugradnju dizala i podizno-spuštajućih platformi sl.), a upoznati smo i sa slučajevima kada su otpori za izvođenje elemenata pristupačnosti bili veliki unatoč tome što su na računima pričuve zgrada postojala potrebna financijska sredstva. Nažalost ti i takvi primjeri podsjećaju i ukazuju kako još puno moramo raditi na podizanju opće svijesti našeg društva o potrebama osiguravanja pristupačnosti u fizičkom komunikacijskom i informacijskom smislu. Kao primjere dobre prakse u poboljšavanju pristupačnosti ističemo javne pozive Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva kulture i medija za rješavanja pristupačnosti objekata za osobe s invaliditetom.

Vezano za zdravstvo kao jedno od područja na kojima smatramo da je potrebno uložiti dodatne napore, a koje se nametnulo i u našem radu je područje palijativne skrbi. Primjećujemo da se izraz „palijativna skrb” i dalje u našem društvu povezuje isključivo sa smrću, gubitkom i patnjom, ne znajući da palijativna skrb može utjecati na kontrolu osnovne bolesti, nudeći fizičku, psihičku, socijalnu, duhovnu i volontersku brigu o bolesniku i njegovoj obitelji i time mogućnost utjecaja na bolju kvalitetu života unatoč bolesti. Ovo je moguće samo ukoliko je palijativna skrb rano integrirana u skrb bolesnika, u suprotnome palijativna skrb nudi stručnu i djelotvornu pomoć i podršku samo u završnoj fazi života bolesniku i obitelji tijekom žalovanja.

Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju od 1. travnja 2023. godine uvedena je nova obveza osobnog pristupanja osiguranika u prostorije ureda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, svaka tri mjeseca, radi reguliranja prava na osnovno zdravstveno osiguranje ukoliko osiguranik nije prijavljen kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a vodi se u evidenciji Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao osiguranik na obvezno zdravstveno osiguranje. Postupajući po individualnim pritužbama zaprimani su odgovori Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kako je moguće da osobe s invaliditetom koje zbog svog zdravstvenog stanja nisu u mogućnosti osobno pristupiti Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a radi zadržavanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, u mogućnosti su dostaviti medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da su nepokretni, teško pokretni ili da zbog prirode bolesti ne mogu pristupiti osobno u prostorije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje… kao npr. onkološki bolesnici. Zbog toga smo uputili preporuku da jednom kada osoba dokaže svoj zdravstveni status koji je onemogućava u osobnom dolasku da taj status zadrži i nadalje. Ovakvim pristupom bi željeli izbjeći situacije kontinuiranog dokazivanja invaliditeta, a što je osobama s invaliditetom otegotno i u drugim postupcima koji se vode radi ostvarivanja prava na zdravstvenu uslugu (npr. medicinsku rehabilitaciju i fizikalnu terapiju u kući). Preporuka je prihvaćena i nadamo se da će se i kod budućih mjera o tome na isti način voditi računa.

Vezano za ostvarivanje prava na osnovno zdravstveno osiguranje podržali smo proširivanje kruga osiguranika na zdravstveno osiguranje na način da se naknade, dodaci, potpore i drugi primici koji se ne uračunavaju u prihod u postupku priznavanja prava na zajamčenu minimalnu naknadu, u skladu s propisom kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi, ne uračunavaju u prihod korisniku prilikom utvrđivanja njegove sposobnosti za uzdržavanje.

Također osvrnuo bih se posebno na problem dostupnosti ortopedskih i drugih pomagala, koja prema pritužbama koje zaprimamo ne prate potrebe osoba s invaliditetom. Kao što kontinuirano naglašavamo stvarna svrha ortopedskih pomagala bi bila udovoljavanje potrebama osoba kako bi se na najprimjereniji način nadomjestio nedostatak uzrokovan oštećenjem, a što bi imalo za rezultat da osoba s invaliditetom i dijete s teškoćama u razvoju vodi što neovisniji život. Ortopedska pomagala često ne prate suvremena rješenja, novitete i inovacije (primjerice, protetička pomagala), uvjetovana su određenim kriterijima te su dostupna samo određenoj kategoriji osoba (primjerice, baterije za slušna pomagala, pokretni koncentratori kisika, antidekubitalni madraci) ili uopće nisu na popisu pomagala (primjerice elektromotorni krevet i transfer dizalica koja bi bila od pomoći i osobi s invaliditetom, članovima obitelji i medicinskom osoblju). Roditelji djece s teškoćama u razvoju naglašavaju kako određeno pomagalo (primjerice ortoze), a za koje vrijedi rok uporabe, zbog fizičkih promjena djeteta koje se događaju unutar tog roka – pomagalo više nije upotrebljivo. Pritužbe su se odnosile i na složenost i dugotrajnost postupka koji se vodi u cilju ostvarivanja prava na ortopedsko pomagalo. Osobe s tjelesnim invaliditetom u ovom trenutku imaju velikih problema vezanih uz zastarjelost ortopedskih pomagala. Iako su u međuvremenu od 2023. godine učinjeni određeni pozitivni pomaci, nadoplate za individualnu prilagodbu su i dalje velike, a Pravilnik o ortopedskim pomagalima dovoljno ne uključuje moderne asistivne tehnologije i inovacije. Kod uvrštavanja novih pomagala na liste, nedostaje pozicija i mišljenje korisnika, koji su često najbolji stručnjaci za ocjenjivanje.

Probleme vidimo i u dostupnosti lijekova za rijetke bolesti, koji često nisu na listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te su osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju često primorani istupima u medijima utjecati na promjenu ili ubrzanje odluke o dostupnosti lijeka. Tijekom 2023. godine podržavali smo nastojanja roditelja djece niskog rasta da putem Povjerenstava Kliničkog bolničkog centra Zagreb i Kliničkog bolničkog centra Split ishode financiranje radi nabavke lijeka VOXZOGO, što je u međuvremenu i ostvareno.

Kontinuirane su i pritužbe osoba s invaliditetom, roditelja djece s teškoćama u razvoju, vezano za čekanje na pregled, ophođenje i komunikaciju medicinskog osoblja, a koje predstavlja povredu njihova dostojanstva. Upravo zbog neodgovarajuće komunikacije s osobama s invaliditetom često je povrijeđeno pacijentovo pravo na obaviještenost zajamčeno čl. 8. Zakona o zaštiti prava pacijenata što ima za posljedicu nemogućnost donošenja odluka o vlastitom zdravlju. O potrebi prilagodbe u pristupu, komunikaciji i edukaciji medicinskog osoblja redovito upozoravamo institucije i provodimo edukacije s pojedinim ustanovama, posebice u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, kojem dugujemo i zahvalnost za razvijanje i vođenje Registra osoba s invaliditetom.

Moramo i upozoriti da nedostatak medicinskog osoblja poput pedijatara, stomatologa, dječjih i adolescentnih psihijatara, medicinskih sestara, fizioterapeuta i drugog osoblja, utječe na dostupnost zdravstvene usluge koja je ili zakašnjela ili izostaje, pogotovo u ruralnim područjima, mjestima udaljenim od središta i otocima. Po ovom potanju osobe s invaliditetom dijele sudbinu društva. U odnosu na problematiku organizacije stomatološke usluge za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, kadrovski i prostorni nedostaci od velikog su utjecaja na samu organizaciju pružanja stomatološke skrbi posebno djeci s teškoćama u razvoju na cijelom području Republike Hrvatske, gotovo da nema sredine u kojoj ova vrsta usluge je na odgovarajući način dostupna djeci i osobama s invaliditetom na odgovarajući način i bez čekanja.

Spomenimo da je Zakonom o sportu koji je stupio je na snagu 1. siječnja 2023. godine po uzoru na prava koja već imaju sportaši – osvajači medalja na olimpijskim igrama, dobili i izjednačili osvajači medalja na paraolimpijskim igrama ili olimpijskim igrama gluhih. Također su se izjednačila prava osvajača medalja na svjetskim prvenstvima u paraolimpijskim sportovima i disciplinama te olimpijskim sportovima i disciplinama gluhih s osvajačima medalja na svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima i disciplinama. Za vrhunske sportaše (I., II. i III. kategorija) uvedena je nacionalna stipendija.

Pravobranitelj je i tijekom 2023. godine zaprimao pritužbe osoba s invaliditetom na nepristupačnost kulturnih događanja i sadržaja. Riječ je o preprekama koje ugrožavaju slobodu pristupa prostoru od kulturnoga značaja, a sadržajno prepreke osjetilne i kognitivne prirode ograničavaju ili ometaju konzumaciju kulturnih sadržaja posjetitelja s kognitivnim, vidnim ili slušnim teškoćama. Posjetitelje kulturnih mjesta i događanja treba sagledavati i sa stajališta pristupačnosti i uključivosti, uvažavajući različitost potreba svih ljudi, s posebnom pozornošću na osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju.

Intenzivna suradnja s organizacijama civilnog društva koje okupljaju osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama u razvoju, roditelje i članove njihove obitelji, kao i s onima koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, predstavljala je i tijekom 2023. godine jedno od prioritetnijih područja u našem radu. Naime, organizacije civilnog društva (savezi, udruge, inicijative…) su nezaobilazni partneri koje prepoznajemo kao organizirani glas osoba s invaliditetom koji imaju nemjerljivu važnost za poboljšanje kvalitete života i zaštitu prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Naime, upravo organizacije civilnog društva su u brojnim sredinama jedini pružatelji socijalnih, ali i drugih usluga podrške osobama s invaliditetom (npr. osobna asistencija, pomoć u kući, smještaj, prijevoz, besplatna pravna pomoć, različiti oblici podrške djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima i dr.). Aktivnosti i sadržaji (sport, rekreacija, kultura, umjetnost, zabava) koje udruge organiziraju često su jedini oblici uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u društveni život zajednice. Osiguranje različitih oblika podrške, unatoč brojnim izazovima s kojima se susreću u svom svakodnevnom radu, na sebe su u najvećoj mjeri preuzele upravo organizacije civilnog društva te na taj način osigurale brojnim osobama s invaliditetom podršku bez koje bi mnogi od njih teško živjeti. Osim uloge u osiguranju podrške i usluga, udruge imaju ključnu i nezamjenjivu ulogu u senzibiliziranju i podizanju razine svijesti čitavog društva o izazovima s kojima se susreću osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju, a iznimno je važno da donositelji odluka prepoznaju i uvažavaju ulogu udruga u svladavanju tih izazova.

U ocjeni ukupnog stanja zaštite prava osoba s invaliditetom, uz poboljšani normativni okvir ipak još uvijek zamjećujemo teškoće u primjeni propisa u praksi i ostvarivanja njihovih prava. Iskustva potvrđuju kako je potrebno intenzivnije provoditi aktivnosti kojima će se podizati razina svijesti i senzibilizirati svi dionici u društvu o tome što svatko od nas, kao pojedinac ili kao dio nekog sustava, u svom području djelovanja može učiniti kako bi se osobama s invaliditetom osigurao pristup svim sadržajima; objektima, proizvodima ili pak uslugama, dostupnim cijeloj javnosti.

Uz pravobranitelja za osobe s invaliditetom raspravi u Hrvatskom saboru su prisustvovale i zamjenice pravobranitelja Gordana Glibo i Anica Ježić.