Prije svega napominjemo da poslodavac, prilikom utvrđivanja ukupnog broja dana godišnjeg odmora, ne smije odrediti trajanje godišnjeg odmora kraće od zakonom propisanog minimuma. 

Sukladno čl. 77. st. 1. Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) radnik ima pravo na najmanje četiri tjedna godišnjeg odmora, neovisno o tome traje li radni tjedan pet ili šest dana. Međutim, u slučaju osoba s invaliditetom primjenjuje se čl. 9. st. 2. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN, br. 157/13, 152/14, 39/18 i 32/20), prema kojem osoba s invaliditetom ima pravo na najmanje pet tjedana godišnjeg odmora, također neovisno o trajanju radnog tjedna, pod pretpostavkom da poslodavac nema sklopljen kolektivni ugovor. 

Nadalje ističemo da je Zakonom o radu propisano minimalno trajanje godišnjeg odmora od četiri tjedna, dok je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom propisano minimalno trajanje od pet tjedana. Kao osnovica za utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora, temeljem odredbi Kolektivnog ugovora, uzima se najkraće trajanje godišnjeg odmora propisano zakonodavstvom o radu, odnosno 20 radnih dana (četiri tjedna). Na tu osnovicu od 20 radnih dana radniku se dodaju dodatni dani prema kriterijima i broju dana utvrđenom Kolektivnim ugovorom. Napominjemo da je kolektivnim ugovorom propisan i minimalan broj dana godišnjeg odmora za pojedine kategorije zaposlenih, zbog čega se Kolektivni ugovor primjenjuje kao povoljnije pravo.