21. travnja 2026. godine u Zagrebu je u organizaciji udruge „Paritet sada“ održana panel-rasprava na temu „Ostvarivanje ustavnog načela ravnopravnosti spolova u svjetlu Opće preporuke br. 40 Odbora o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena o jednakoj i uključivoj (paritetnoj) zastupljenosti žena u sustavima donošenja odluka”. Cilj panela bio je otvaranje rasprave različitih dionika o daljnjim koracima potrebnima za ostvarivanje stvarne ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, u svjetlu Opće preporuke br. 40 Odbora za uklanjanje diskriminacije žena .

Opću preporuku br. 40 predstavila je gospođa Nicole Ameline, međunarodna stručnjakinja, članica Odbora iz Francuske. Preporuka predstavlja važnu prekretnicu u tumačenju Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, koju je Republika Hrvatska prihvatila 1992. godine. Dosadašnji su se napori uglavnom fokusirali na povećanje broja žena putem kvota, a Preporuka br. 40 uvodi koncept jednake zastupljenosti, odnosno pariteta, kao temeljnog stupa demokratskog upravljanja. Ključni elementi uključuju: puni paritet (50:50): ravnopravnost se ostvaruje putem jednake, odnosno paritetne zastupljenosti žena u svim tijelima odlučivanja, sustavni pristup: obuhvaća izborne liste, izvršnu vlast, imenovanja, sudstvo i međunarodna tijela, intersekcionalnost: uključivanje žena iz marginaliziranih skupina te odgovornost političkih stranaka: ključna uloga u provedbi pariteta.

Na panelu je ispred institucije pravobranitelja za osobe s invaliditetom sudjelovala zamjenica pravobranitelja Anica Ježić s izlaganjem na temu „Žene s invaliditetom u RH i izloženost višestrukoj diskriminaciji“.

U svom je izlaganju govorila o ženama s invaliditetom koje su suočene s dvostrukom nevidljivošću, jer nisu dovoljno prepoznate ni u politikama invaliditeta ni u politikama rodne ravnopravnosti. Žene s invaliditetom često nisu diskriminirane samo po jednoj osnovi nego po više njih istovremeno: kao žene (rodna neravnopravnost), kao osobe s invaliditetom (socijalna i fizička isključenost) te često i kao ekonomski ovisne.

S aspekta rada pravobranitelja za osobe s invaliditetom povezivanje Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) kao i preporuke br. 40 i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) nije samo pitanje pravne analize, nego pitanje stvarne učinkovitosti sustava zaštite ljudskih prava. Svaka od ovih konvencija pojedinačno pruža važan normativni okvir, ali tek njihovo zajedničko i povezano tumačenje omogućuje cjelovit odgovor na složene oblike diskriminacije s kojima se suočavaju žene s invaliditetom.

U praksi se često događa da politike rodne ravnopravnosti i politike invaliditeta djeluju paralelno, bez stvarnog međusobnog doticaja. Posljedica takvog pristupa je da žene s invaliditetom ostaju “između sustava”, nedovoljno prepoznate u oba područja. Upravo zato njihovo povezivanje predstavlja nužan korak prema dosljednoj i uključivoj primjeni načela ravnopravnosti.

Drugim riječima, tek kada se standardi Konvencije za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena sadržani u Općoj preporuci br. 40 i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom promatraju zajedno, moguće je prijeći s formalnog priznanja prava na njihovu stvarnu i svakodnevnu provedbu. Ravnopravnost koja ne uključuje sve žene nije potpuna ravnopravnost, zbog čega je njihovo povezivanje ključno za razumijevanje stvarnog dosega ljudskih prava.

Također je istaknula kako je izloženost dvostrukoj stigmatizaciji – po osnovi invaliditeta i spola – najveća prepreka za ostvarivanje veće uključenosti i ravnopravnosti djevojčica i žena s invaliditetom u svim područjima života. Potrebno je aktivno stvarati uvjete koji to sudjelovanje omogućuju. To uključuje osiguravanje pristupačnih izbornih procesa, poticanje političkih stranaka na uključivanje žena s invaliditetom, kao i sustavno uklanjanje prepreka u radu institucija. Posebno je važno osigurati aktivno uključivanje žena s invaliditetom u procese donošenja odluka. Načelo koje proizlazi iz KPOSI-ja, a koje bismo trebali dosljedno primjenjivati, jest da se politike ne smiju donositi bez sudjelovanja onih na koje se odnose. Žene s invaliditetom moraju imati stvarnu priliku sudjelovati u oblikovanju politika, a ne biti samo njihovi pasivni korisnici.