U rganizaciji Koordinacije pravobranitelja za osobe s invaliditetom za podršku u visokom obrazovanju u Zadru je 24. svibnja 2024. godine održan okrugli stol Mentalno zdravlje studenata – izazovi i perspektive. Uvodno izlaganje održala je savjetnica pravobranitelja Branka Meić Salie.

Kako je istaknuto u najavi skupa, studenti se uz mnoge akademske zadatke suočavaju s prilagodbom na novo okruženje, financijskim problemima te promjenama u socijalnim odnosima  kao što su osipanje postojećih kontakata uz istovremenu potrebu za stvaranjem novih odnosa. Te poteškoće u prilagodbi mogu dovesti do psihičkih problema, a samo neprepoznavanje teškoća i do akademskog neuspjeha. Iako se većina studenata suočava s prolaznim smetnjama poput napetosti, tjeskobe i nesigurnosti; ipak nalazi istraživanja pokazuju da se oko 25% njih suočava i s dugotrajnim teškoćama pri čemu je važno istaknuti kako se prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije većina psihičkih poremećaja pojavi do 24. godine. Dodatno, istraživanja upućuju na postojanje razlika u psihološkoj dobrobiti studenata s obzirom na razinu studija pri čemu su najviše razine depresije, anksioznosti i stresa prisutne u prvim godinama studija. Posebno zabrinjava podatak da velik broj studenata nikad ne zatraži psihološku pomoć te je od iznimne važnosti promoviranje aktivnosti usluga studentskih savjetovališta u onim sredinama u kojima su ona uspostavljena te se zalagati da se uspostave i na onim sveučilištima na kojima takvih službi još uvijek nema.

Cilj okruglog stola bio je raspraviti izazove pružanja podrške studentima s teškoćama mentalnog zdravlja iz različitih perspektiva pri čemu je poseban naglasak stavljen na mentalno zdravlje studenata pomažućih struka. Dodatno se na okruglom stolu nastojalo odgovoriti na pitanja: Kako sustavi u kojima se studenti nalaze podržavaju, ili s druge strane, otežavaju istinsku primjenu spoznaja, znanja i alata vezanih uz poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku koju studentska savjetovališta pružaju studentima ? Kako i na koji način osigurati podršku, a da se pritom zadovolje svi ishodi učenje? Kada je vrijeme za mirovanje obveza? Okrugli stol je bio dio rada Koordinacije na izradi smjernica za podršku studentima s teškoćama mentalnog zdravlja s posebnim naglaskom na ulogu stručnih službi (ureda za studente s invaliditetom i/ili studentskih savjetovališta), ali i ostalih dionika obrazovnog sustava u pružanju podrške studentima.

Savjetnica pravobranitelja Branka Meić Salie uvodno je predstavila Koordincaiju pravobranitelja za osobe s invaliditetom za podršku u visokom obrazovanju. Iznijela je podatke iz godišnjeg izvješća pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2023. godinu prema kojima na tri od osam hrvatskih sveučilišta nisu zabilježeni podaci o studentima s mentalnim teškoćama već samo podaci o studentima s vidljivim invaliditetom. Ti su podaci zabrinjavajući jer ukazuju na nepostojanje svijesti da su osobe s mentalnim teškoćama prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i pozitivnom zakonodavstvu također osobe s invaliditetom koje imaju pravo na osiguranje razumne prilagodbe čije uskrata prema Zakonu o suzbijanu diskriminacije predstavlja oblik diskriminacije na osnovi invaliditeta. Na onim sveučilištima koja prepoznaju mentalne teškoće kao vrstu teškoća za koje se osigurava podrška i prilagodbe broj studenata s mentalnim teškoćama je na vrlo visokom trećem mjestu odmah iza motoričkih teškoća i specifičnih teškoća u učenju.

Savjetnica Meić Salie je istaknula da praksa pokazuje kako značajan broj studenata i nastavnika još uvijek nije upoznat s pravima na osnovi invaliditeta koja se ostvaruju u akademskom okruženju pa se često govori o tome kako nastavnici studentima izlaze u susret umjesto da omogućavaju ostvarivanje prava.

Pritužbe studenata s mentalnim teškoćama pravobranitelju za osobe s invaliditetom gotovo da i ne postoje što potvrđuje tezu o niskoj upoznatosti s pravima. Situacija u kojoj se jedna studentica obratila sa zamolbom da joj se pomogne u ostvarivanju polaganja ispita na daljinu jer zbog ciste na jajniku mora mirovati, a zapravo se radilo o teškim napadima panike koje je doživljavala pokazuje na još uvijek prisutnu veliku razinu stigme i autostigme zbog koje ova kategorija studenata neće tražiti podršku i prilagodbe odnosno odgađat će to do krajnjih rokova. To će naići na nerazumijevanje okoline i dodatnu osudu da su neodgovorni u izvršavanju studentiskih obaveza i da se žele “izvući” pozivanjem na neku izmišljenu teškoću. Na okrugom stolu pročitana su tri osobna svjedočanstva studenata s mentalnim teškoćama koja su pokazala kako i na onim sveučilištima gdje postoje studentska savjetovališta postoje duge liste čekanja, dok su kapaciteti liječenja psihičkih teškoća u zdravstvenom sustavu  vrlo niski, a psihoterapija teško dostupna.

Studenti tako svjedoče o uvijek zauzetim telefonima odjela za psihijatru koje zovu preplavljeni suicidalnim mislima. Pri tome podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da je samoubojstvo 4. najčešći uzrok smrti mladih u dobnoj skupini od 16 do 15 godina.

Studenti s mentalnim teškoćama ujedno neće imati rješenja o invaliditetu i drugu dokumentaciju koju imaju osobe s tjelesnim invaliditetom, a uvjetovanje podrške i prilagodbe tim dokumentima i pretjerana birokratiziranost postupaka odvratit će ih od traženja pomoći i podrške.

Na sveučilištima gdje se osigurava podrška i prilagodba studentima s mentalnim teškoćama javlja se sve više takvih studenata i te prilagodbe ne samo da povećavaju uspješnost studiranja nego smanjuju veliki osjećaj patnje o kojoj govore studenti u svojim svjedočanstvima. Spomenute prilagodbe akademskog okruženja koje se osiguravaju studentima s mentalnim teškoćama su mirovanje studentskih obveza, 50 % više vremena za pisanje ispita, novi termin ispita ukoliko imaju termin za terapije i kontrole, mogućnost više od 30 % opravdanih izostanaka. Smjernice koje se planiraju izraditi trebale bi i studentima i nastavnicima na svim sveučilištima jasno pokazati na što i pod kojim uvjetima studenti s mentalnim teškoćama imaju pravo i na taj način uskladiti prakse u postupanju na svim sveučilištima. Na Sveučilištu u Splitu studenti s mentalnim teškoćama nisu evidentirani kao oni kojima se osigurava podrška i prilagodba jer je uvjet za to da se jave liečniku što ne žele zbog straha od stigmatizacije i diskriminacije.

Izv. prof. Marina Nekić s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru govorila je o granicama između odgovornosti i popuštanja. Kada je vrijeme za mirovanje obveza kad se zna da studiranje studentima ujedno daje potrebnu strukturu koja im je važna za nošenje sa simptomima kao i zadržavanje identiteta studenta, a ne prelazak u identitet pacijenta. Neki od prijedloga samih studenata su da bi studenti tijekom mirovanja studentskih obaveza mogli polagati ispite i izvršavati druge studentske obveze ukoliko im to zdravstveno odnosno psihičko stanje dopušta što bi ih istovremeno oslobodilo stresa. Akademski svijet je podržavajući i ujedno nemilosrdni sustav.

Prof. dr. Kristina Urbanc sa Studijski centar socijalnog rada pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu govorila je o mentalnim teškoćama kod studenata pomažućih profesija gdje je još uvijek jak tabu da oni koji žele pomagati drugima ne mogu sami biti slabi i imati teškoće. Istaknula je da puno stvari koje se događaju studentima nije na radaru nastavnika niti oni mogu imati sve potrebne vještine, ali morali bi imati pristup koji će studentima omogućiti da koriste svoja zakonska prava. Pri tome studenti trebaju preuzeti odgovornost za svoje postupke jer uživanje prava podrazumijeva odgovornost. Dobro bi bilo i stupnjevati težinu zadataka, a nikako ne u potpunosti oslobađati od izvođenja pojedinih zadataka. Važna je edukacija nastavnika o tome kako komunicirati asertivno i empatično.

Traženje stručne pomoći je znak zrelosti i brige o sebi i način prihvaćanja podrške. Studenti s mentalnim teškoćama imaju loše strategije nošenja sa stresom, loše samopouzdanje, manjak motivacije, manjak životne energije i veselja, smatraju da su neadekvatni i nesposobni za studij i ne traže pomoć. Nemaju hobije i svu svoju energiju iscrpe na izvršavanje studentskih obaveza tako da ne sudjeluju u studentskom životu. Studenti pomažućih zanimanja njeguju mit o nepogrešivosti pomagača. Ne može sam imati poteškoće, a došao je pomoći drugome. Iako studij nije mjesto za terapiju, teškoće se događaju i studenti imaju pravo na podršku u situacijama krize. Velik broj nastavnika odbija edukaciju pa su sudionice okruglog stola navele da bi edukacija trebala biti uvjet za napredovanje.

Svea Kučinić, mag. rehab. Educ s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorila je o tome kako sustavi u kojima se studenti nalaze podržavaju, ili s druge strane, otežavaju istinsku primjenu spoznaja, znanja i alata vezanih uz poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku koju nastavnici pružaju studentima. Istaknula je kako se ne govori o mentalnom zdravlju nastavnika koje je ugroženo primjenom poslovnog modela na znanstveno-obrazovne ustanove, inzistiranjem na profitu i kompetitivnosti umjesto suradnji što sve dovodi do velike razine pritiska na nastavnike. Upozorila je na prevladavajući sustav vrijednosti u kojem se znanost pretvara u produkt koji se prodaje. U takvom sustavu vrijednosti i studenti osobnu vrijednost izjednačuju s akademskim uspjehom i vlada mentalitet preživljavanja najjačih i stav „ako to ne možeš izdržati, ovo nije mjesto za tebe“.

Sandra Nuždić, prof. iz Ureda za studente s invaliditetom sa Sveučilišta u Rijeci i Marina Šimunec Zović,  mag. psych. s Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorile su o izazovima u radu s ovom kategorijom studenata pri čemu se često bore da studenti zadrže studentski status. Pri tome se neke prilagodbe uvjetuju time da student potraži pomoć, ali to je moguće samo u onim sredinama gdje ta pomoć postoji. U tom kontekstu spomenute su udruge civilnog društva koje nadomještaju nedostatke u sustavu. Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje SUMEZ okuplja 19 udruga širom Hrvatske, a Udruga Feniks iz Splita u suradnji sa Sveučilištem u Splitu prijavila je projekt pružanja sveobuhvatne psihosocijalne podrške studentima na splitskom sveučilištu za koje se čeka odobravanje sredstava.

Potreban je edukacija nastavnika i osnaživanje studenata. Naglašena je potreba za individualiziranim pristupom uz postojanje jasnog  okvira koji omogućuje fleksibilnost načina na koji se dolazi do ishoda. Kod studenata se nastoji izgraditi osobna odgovornost u vidu obaveze da obavijeste nastavnike mada je karakteristika psihičkih poremećaja upravo ta da osobe imaju teškoće u tom segmentu tako da je fleksibilnost izrazito važna. Individualni pristup se neće moći održati s povećanjem broja studenata i nepovećanjem kapaciteta na sveučilištima. Samo sveučilišta u Rijeci, Zadru i Zagrebu imaju studentska savjetovališta gdje studenti mogu dobiti psihološku podršku. Važno je voditi računa o intesekcionalnosti i činjenici da mnogi studenti istovremeno pripadaju u više podzastupljenih skupina uslijed čega se diskriminacija i teškoće multicipliraju. Pet puta je veća vjerojatnost da će osoba razviti mentalne teškoće ukoliko je pripadnik neke skupine koja je izložena sustavnoj diskriminaciji u društvu (pripadnik nacionalne i vjerske manjine, studenti iz obitelji nižeg ekonomskog statusa, studenti s djecom, koji rade uz studij, pripadnici LGBT orijentacije, iz alternativne skrbi, beskućnici, tražitelji azila, iz ruralnih područja, manjih mjesta i otoka, itd.)

Iz perspektive nastavnika studenti s mentalnim teškoćama mogli bi izgledati kao neuspješni, a njihova svjedočanstva pokazala su kako su u nošenju sa svojim stanjima naučili izuzetno puno toga. Njihovim isključivanjem iz akademskog okruženja kao društvo bi izgubili priliku za inovacije koje dolaze od ljudi koji promišljaju na drugačiji način čime se umanjuju mogućnost da kao društvo budemo raznolikiji i uspješniji.