U Hrvatskom saboru održana tematska sjednica Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina o autizmu

U Hrvatskom saboru je 29. travnja 2026. godine održana tematska sjednica Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina s temom “Poremećaji iz spektra autizma”, koja je inicirana Izvješćima o radu i preporukama institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Tijekom sjednice raspravljano je o ključnim izazovima u sustavu podrške osobama s autizmom, uključujući nedostatak rane dijagnostike i intervencije, neujednačenosti dostupnosti usluga, manjku stručnog kadra te izostanku potrebne koordinirane međuresorne suradnje, ali i cjeloživotne podrške.

Potpredsjednica Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Sanja Bježančević u uvodu je istaknula kako se sjednica održava u travnju, budući da je travanj mjesec svjesnosti o autizmu. Naglasila je da sjednica ne predstavlja prvi korak, već je nastavak sustavnih napora Odbora da pitanje autizma dodatno približi donositeljima odluka. Izvijestila je kako je Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u siječnju 2026. godine uputio zaključke Vladi Republike Hrvatske, pozivajući nadležna ministarstva na poduzimanje konkretnih mjera. Među mjerama su uspostava pravnog okvira za međuresornu suradnju, formiranje lokalnih multidisciplinarnih timova za ranu intervenciju, redefiniranje centara za autizam te osiguravanje ravnomjerne regionalne pokrivenosti uslugama.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić u uvodnom je izlaganju upozorio na ozbiljne nedostatke postojećeg sustava, naglasivši kako nedostatak dostupne i organizirane rane razvojne podrške često rezultira kasnim postavljanjem dijagnoze i propuštanjem pravodobne rehabilitacije. U takvim okolnostima roditelji se nerijetko nalaze bez potrebne stručne i savjetodavne pomoći. Istaknuo je i kako je zasad izrađen tek nacrt Nacionalnog plana za ranu intervenciju, čija će provedba ovisiti o donošenju županijskih strateških dokumenata. Istaknuo je da kada govorimo o autizmu govorimo o djeci, ali i odraslim osobama. Govoreći o odgojnom sustavu, upozorio je kako se djeca s poremećajima iz spektra autizma teško upisuju u dječje vrtiće, dok u obrazovnom sustavu škole i ustanove često nemaju dovoljno niti znanja niti resursa za kvalitetan rad s osobama iz spektra autizma. Posljedica toga su neujednačeni i često neadekvatni pristupi koji ne omogućuju djeci razvoj u skladu s njihovim potencijalima. Dodatno je upozorio kako podrška nakon završetka školovanja gotovo u potpunosti izostaje. Prema njegovim riječima, ključni problem nije nerješivost izazova, već nedovoljna organiziranost i manjak političke volje. Kao jedno od rješenja naveo je uspostavu četiri specijalizirana regionalna centra za autizam koji bi objedinjavali zdravstvene, rehabilitacijske i psihosocijalne usluge, prilagođene obrazovne programe te smještajne i krizne kapacitete za osobe s težim oblicima autizma. Takvi bi centri, istaknuo je, mogli biti alternativa dugotrajnoj hospitalizaciji te omogućiti stabilnost i kontinuiranu podršku korisnicima i njihovim obiteljima. Posebno je naglasio potrebu povećanja broja stručnjaka, osobito edukacijskih rehabilitatora i psihijatara, kao i uklanjanja administrativnih prepreka, uz ocjenu da bi se uz jasnu političku volju značajni pomaci mogli postići u relativno kratkom roku.

U ime Saveza udruga za autizam Hrvatske obratili su se predsjednica Lidija Penko i tajnik Nikola Tadić. Gospođa Penko je, govoreći iz osobnog iskustva roditelja odrasle osobe s autizmom, ukazala na brojne izazove s kojima se obitelji suočavaju kroz sve životne faze. Naglasila je kako odgovornost za sustavnu skrb mora preuzeti država, dok udruge trebaju ostati podrška i korektiv, a ne nositelji sustava. Upozorila je i na kontinuirani porast broja osoba iz spektra autizma te potrebu donošenja Nacionalnog plana za autizam. Tadić je istaknuo kako roditelji nakon dijagnoze često ne dobivaju jasne smjernice za daljnje postupanje. Kao ključne točke izdvojio je ranu intervenciju, obrazovni sustav – gdje se jasno vidi razlika između dobre volje i stvarnih mogućnosti – te razdoblje nakon 21. godine života, kada podrška za mnoge osobe naglo prestaje. Naglasio je kako sustav nije organiziran kao cjeloživotna podrška, već je primarno usmjeren na djecu. Također je istaknuo kako Savez okuplja 17 udruga, od kojih su mnoge osnovali roditelji, a koje svakodnevno preuzimaju dio odgovornosti sustava – pružaju podršku, informiraju i povezuju korisnike te osiguravaju kontinuitet skrbi za velik broj osoba s autizmom. Zaključno je naglasio kako je riječ o složenom društvenom pitanju koje zahtijeva učinkovitu koordinaciju različitih resora.

Profesorica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta izv. prof. dr. sc. Jasmina Stošić upozorila je kako ograničeni resursi često dovode do međusobnog prebacivanja odgovornosti između sustava i roditelja, pri čemu se zanemaruje činjenica da sustav u osnovi nije dovoljno pristupačan. Istaknula je kako preliminarni rezultati projekata usmjerenih na osobe starije od 21 godine, osobito one s dodatnim intelektualnim teškoćama, ukazuju na ozbiljne nedostatke u podršci. Posebno je naglasila problem nepostojanja strukturiranog prijelaza iz obrazovanja u odraslu dob, što dovodi do prekida kontinuiteta i razdoblja bez jasne podrške i smjera. Dodala je kako se podrška u praksi često oslanja na obitelji i organizacije civilnog društva, dok istovremeno zabrinjava trend odlaska stručnog kadra iz sustava socijalne skrbi i obrazovanja.

Zaključci:

1. Rana intervencija ne smije biti lutrija. Danas smo čuli da roditelji i dalje predugo čekaju na prve dijagnostičke korake. Ne smije ovisiti o tome živi li obitelj u Zagrebu, Osijeku ili nekom manjem mjestu hoće li dijete dobiti priliku za ranu rehabilitaciju koja mu može promijeniti cijeli životni put. Sustav mora osigurati lokalne multidisciplinarne timove i prestati prebacivati teret isključivo na udruge civilnog društva.

2. „Pad u provaliju“ nakon 21. godine. Posebno je alarmantno stanje u kojem se nalaze odrasle osobe s autizmom. Čim izađu iz sustava obrazovanja, te osobe praktički nestaju za državu. Nedostaje nam sustavni model dijagnostike za odrasle, a još više nam nedostaju organizirano stanovanje i radne aktivnosti. Neprihvatljivo je da u 2026. godini i dalje nemamo razvijen model diferencijalne dijagnostike za odrasle u okviru javnog zdravstva.

3. Međuresorna suradnja nije opcija, nego nužnost. Autizam ne poznaje granice između Ministarstva zdravstva, Ministarstva obrazovanja, znanosti i mladih i Ministarstva socijalne politike. Dok god ovi sustavi ne budu komunicirali kroz čvrst pravni okvir, imat ćemo „sive zone“ u kojima se gube prava naših građana. Moramo inzistirati na redefiniranju centara za autizam kako bi postali stvarni resursni centri za cijelu regiju.

I ovim putem zahvaljujemo svima koji su pratili i sudjelovali na ovoj tematskoj sjednici, a posebno predstavnicima Saveza udruga za autizam Hrvatske (SUZAH) te predstavnicama Udruge Rubikon iz Zaprešića, Udruge ASK iz Zagreba i Udruge obitelji djece s autizmom “Dar” iz Osijeka, što su podijelili svoja osobna iskustva kao roditelji i kao osobe s autizmom. Svoj doprinos dali su i Pravobraniteljica za djecu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Pučka pravobraniteljica, Grad Zagreb, Centar za autizam Zagreb, Centar za autizam Split, Centar za rehabilitaciju Rijeka, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih.