STRUČNI SAVJET PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM

Stručni savjet pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u čl. 4 st. 3 Opće obveze navodi: “… 3. U razvoju i provedbi zakona i politika u smislu provedbe ove Konvencije, i u drugim postupcima donošenja odluka koje se tiču osoba s invaliditetom, države stranke će se temeljito savjetovati s osobama s invaliditetom, i u to ih aktivno uključiti, kao i djecu s teškoćama u razvoju, putem organizacija koje ih predstavljaju…“
Sukladno čl. 8 st. 2 Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom („Narodne novine“, br. 107/07) Pravobranitelj za osobe s invaliditetom surađuje s udrugama osoba s invaliditetom, udrugama koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom te inicira i sudjeluje u javnim aktivnostima usmjerenim na poboljšanje položaja osoba s invaliditetom.

Polazeći od načela „Ništa o nama bez nas“ koje pretpostavlja aktivno i izravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u postupcima kreiranja politika i donošenja odluka, te obveze državnih tijela sukladno UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, osnovan je Stručni savjet pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

Osnivački sastanak Stručnog savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

1. srpnja 2008. godine osnovana je i započela radom institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Povodom 10. obljetnice osnivanja i rada institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, pravobraniteljica je osnovala Stručni savjet čiji su članovi osobe različitih profila, a koji su aktivno uključeni u zalaganje za prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Savjet se sastoji od 15 članica i članova i 15 njihovih zamjena. Članovi prvog saziva Savjeta imenovani su na prijedlog pravobraniteljice na vrijeme od šest mjeseci, a izabrani su na temelju njihovih aktivnosti i dosadašnje suradnje na oblikovanju prijedloga izmjena propisa i drugih inicijativa na području zaštite prava osoba s invaliditetom.
Osnivački sastanak Stručnog savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom održan je u Hrvatskom saboru 4. srpnja 2017. godine. Gosti na tom sastanku bili su predstavnici saveza osoba s invaliditetom i saborska zastupnica Ljubica Lukačić. Tijekom sastanka potpisan je Sporazum o osnivanju Stručnog savjeta.
Na osnivačkom sastanku izloženi su plan i program rada Stručnog savjeta koji se sastojao od šest točaka i koji je obuhvaćao razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. godine.
Kao prioriteti u radu navedeni su:
  • praćenje i promicanje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i nacionalnih strateških dokumenata,
  • razmatranje pitanja od značaja za osobe s invaliditetom,
  • predlaganje mjera za promicanje prava i unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj,
  • suradnja s institucijama i tijelima u cilju poboljšanja, zaštite, uključenosti i društvene angažiranosti osoba s invaliditetom,
  • savjetovanje pravobraniteljice za osobe s invaliditetom o pitanjima važnim za pojedinu vrstu invaliditeta u svrhu definiranja javnih politika, otklanjanja nejednakosti te izmjene zakona, pravilnika i drugih akata,
  • druga pitanja koja su važna za zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom.

Sastanci Stručnog savjeta održani su u rujnu i prosincu, a na njima su kao posebne teme obrađene:

  • Deinstitucionalizacija i stanovanje osoba starijih od 21. godinu
  • Rane intervencije
Vezano za procese deinstitucionalizacije, zaključeno je kako je prepoznato da su sada i nadležna tijela, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, uvidjela slabe rezultate povlačenje sredstava planiranih i namijenjenih u okviru

predloženih mjera operativnih programa za proces deinstitucionalizacije. Članovi Stručnog savjeta su postavili pitanje da li danas postoje konkretni izračuni koji mogu potkrijepiti navodne tvrdnje o skupoći sustava koji je alternativa životu u institucijama!? Napomenuto je kako je organizirano stanovanje samo jedan segment onog što danas nazivamo „život u zajednici“. Kada bi se primjerice umjesto u objekte institucija sredstva usmjerila prema asistentima, kadrovima… na taj bi se način ulagalo u kadar i to bi za osobe koje su primjerice smještene u organiziranom stanovanju, bio puno kvalitetniji oblik života. Tijekom rasprava istaknuto je da postoji određeni sustavi vrijednosti, da se paradigme u životu mijenjaju i da treba nešto učiniti kako bi se negativni stavovi vezani za deinstitucionalizaciju u budućnosti promijenili. Jedan je od zaključaka kako se tu radi o potrebi promijene svijesti. Dodatnu pažnju i napore danas treba usmjeravati edukaciji osoblja, pri čemu treba računati i na otpore zaposlenika prema nečemu novom.

Razlog uvrštavanje teme „rane intervencije“ u dnevni red Stručnog savjeta nisu bila samo zapažanja UN-ovog Odbora za prava osoba s invaliditetom, pa niti činjenica kako u Republici Hrvatskoj nemamo sustav rane intervencije dostupan svakom djetetu koji ima neku teškoću u razvoju ili neki oblik psiho socijalnih rizika, nego da trenutno imamo samo formalno ugrađenu uslugu rane intervencije kao odredbu u Zakonu o socijalnoj skrbi. Međutim, dobro je poznato da i sustav obrazovanja i sustav zdravstva također pružaju neke usluge rane intervencije. Ipak, nemamo to sve izgrađeno kao sustav i pri tome nedostaje definirani međusektorski pristup u prirodnom okruženju djeteta da bismo mogli ostvariti najbolje moguće razvojne rezultate za svako pojedino dijete do njegove treće godine (kada je to najvažnije), odnosno do djetetovog polaska u školu. Veliki je problem da djeca odrastaju bez rano interventnih mjera i da je potom kasno učiniti to što je sve trebalo učiniti u ranoj dobi. Tijekom rasprava istaknuto je kako se rana intervencija u ovom trenutku baš i ne može vidjeti na području gluhoće. Kod gluhoće mora se imati u vidu da postoje slučajevi gluhih roditelja s gluhom djecom i slučajevi čujućih roditelja s gluhom djecom. To su dvije izuzetno različite skupine, tako da se danas vrlo često navodi kako nešto trebamo, ali pri tome nema razumijevanja za koga zapravo nešto tražimo. Gluhoća je izrazito heterogena po svom mjestu, vremenu i etimologiji okolnosti gdje je nastala. Nažalost, zaključeno je kako je zdravstvo dominantno u ranoj intervenciji kod gluhe djece, ali to nikako ne može biti rješenje. Cilj bi trebao biti uključiti i educirati socijalne radnike u centrima za socijalnu skrb i to primjenom vilibaldovog pristupa (gdje je prvi znakovni jezik bez obzira da li su roditelji gluhi ili čujući). Također, jedan od zaključaka članova Stručnog savjeta jest da bi rana intervencija treba krenuti već od rodilišta, a da roditelj u ranoj intervenciji treba biti na prvom mjestu, osobito tijekom prve tri godine djetetovog života. Stručnjaci će danas raditi s djetetom, a vrlo rijetko će netko uključiti roditelja i učenjem ga uputiti kako nešto primjerice samostalno vježbati sa svojim djetetom. Imamo pozitivne primjere iz susjedstva, gdje primjerice u Sloveniji (konkretno u Ljubljani), svako jutro čitavi tim različitih stručnjaka razmatra posebno i pojedinačno svako dijete. Kod nas moramo još uvijek obilaziti različite stručnjake po različitim mjestima. Upravo je tu prepoznat problem međusektorske povezanosti, jer svatko ima svoju sektorsku zatvorenost, što se ne može rješavati stihijskim grupama. Drugi prepoznati problem je profesionalna zatvorenost, jer nema međustručnjačke suradnje. Na kraju je zaključeno kako ono što je zajedničko svima mora biti standard, a mi moramo utvrditi što je to minimum standarda za svako dijete s razvojnim rizikom i to treba biti dostupno na cijelom području države.
U prosincu je objavljen Javni poziv i izbor članova 2. saziva Stručnog savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Izabrane članice i članovi izabrani su na razdoblje od dvanaest mjeseci. Među članovima su osobe s invaliditetom, osobe koje zagovaraju prava osoba s invaliditetom, predstavnici akademske zajednice i predstavnici organizacija, saveza i udruga osoba s invaliditetom.
Accessibility