Nakon više od 20 godina zagovaranja, donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji i najavljenim donošenjem Zakona o inkluzivnom dodatku koji će obuhvatiti 150.000 osoba od kojih će prema procjenama njih 7% dobiti najveći mogući iznos naknade od 720,00 eura, po prvi puta će osobe s invaliditetom u Hrvatskoj imati naknade za povećane troškove invaliditeta koje će biti veće od simboličnih dok će asistencija omogućiti neovisni život u zajednici za                 15.000 osoba ujedno rasterećujući njihove obitelji. Međutim, ta se poboljšanja neće odnositi na osobe s invaliditetom koje su u najtežoj situaciji isključenosti, njih preko 8.000 koje još uvijek žive u ustanovama uz nekoliko tisuća onih koji žive u organiziranom stanovanju i u udomiteljskim obiteljima. Iako je podrška koju im u ostvarivanju njihovih individualnih potreba mogu osigurati djelatnici u ustanovama ograničena, isključeni su iz planova za osiguravanje asistencije, kao i iz svih drugih mjera kojima se potiče uključivanje osoba s invaliditetom u obrazovanje, zapošljavanje i sve druge aktivnosti koje se odvijaju u zajednici. Neće imati pravo niti na inkluzivni dodatak. Na deklarativnoj razini opredijelili smo se kao država da je smještavanje u ustanove kršenje ljudskih prava i da takav oblik skrbi treba što prije napustiti što su i preporuke svih međunarodnih institucija i strateško opredjeljenje Europske Unije. Međutim, proces deinstitucionalizacije već godinama se odvija vrlo sporo usprkos tome što su u fondovima Europske Unije osigurana sredstva za njegovu provedbu.

Više od polovice osoba s invaliditetom koje žive u ustanovama čine osobe s teškoćama mentalnog zdravlja. Taj podatak pokazuje da su upravo za ovu kategoriju osoba s invaliditetom postupci liječenja i rehabilitacije najmanje uspješni. Istovremeno znatno zaostajemo za razvijenim zemljama u razvoju usluga podrške u zajednici i alternativnih i komplementarnih načina rehabilitacije utemeljenih na oporavku što dovodi do njihova izdvajanja iz društva.

Svim kategorijama osoba s invaliditetom i njihovim obiteljima posebno onim starijima neophodni su razni oblici pomoći u kući od patronažne medicinske njege, gerontodomaćica, pomoći oko čišćenja prostora i spremanja obroka, savjetodavne i pravne pomoći. Obiteljima je potrebna usluga odmora od skrbi i pomagača u obitelji kako ne bi došlo do urušavanja njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja zbog dugotrajne svakodnevne i cjelodnevne skrbi za člana obitelji što je sada česti slučaj.

Posebno je dramatična situacija djece i mladih s teškoćama mentalnog zdravlja i poremećajima u ponašanju koje traže intenzivnu cjelodnevnu stručnu i multidisciplinarnu pomoć. Resursi u sustavu socijalne skrbi, zajednici i društvu nisu dostatni i adekvatni za očuvanje cjelovitosti obitelji i osiguravanje prava djeteta s teškoćama u razvoju na odgovarajuću zaštitu zdravlja i psihosocijalni tretman. U Republici Hrvatskoj nedostaje referentna ustanova za psihosocijalni tretman djece s teškoćama ponašanja, djece s poremećajima iz spektra autizma, mentalnih i emocionalnih poteškoća, s mogućnošću intenzivnog tretmana.

Osobe s tjelesnim invaliditetom u ovom trenutku imaju velikih problema vezanih uz zastarjelost ortopedskih pomagala. Nadoplate za individualnu prilagodbu su velike, a Pravilnik ne uključuje moderne asistivne tehnologije. Nisu im osigurani niti elektromotorni dodaci za kolica koji bi uvelike povećali njihovu mobilnost. Izrazito je velik problem neadekvatni prijevoz, posebice u manjim i ruralnim sredinama. Međumjesni prijevoz u Hrvatskoj je nedostatan za sve građane, a posebno osobe s invaliditetom jer ne postoje prilagođena vozila u koja bi osobe koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica mogle ući.

Potrebno je uložiti daleko više napora kako bi se osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju omogućio pristup obrazovanju i radu, stambenom zbrinjavanju i ranoj intervenciju u djetinjstvu. Potrebno je razvijati mobilne i dostupne usluge svakome u njegovom domu koje će omogućiti da se izbjegne izdvajanje iz obitelji i zajednice u kojoj žive.

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom pozivamo sve nadležne da se ubrza proces deinstitucionalizacije i da se svim osobama s invaliditetom omogući život u zajednici s osiguranim uslugama podrške i da se žurno i bez odlaganja iskoriste za to dostupna i osigurana financijska sredstva. Svaki dan proveden u instituciji je izgubljen dan.