Pravobraniteljica predala Saboru Godišnje izvješće o radu za 2020. godinu

Kako je u Godišnjem izvješću naglasila pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, 2020. godinu u potpunosti su obilježili pandemija COVID-a 19 i potresi uslijed kojih je došlo do znatnog urušavanja ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Svi nedostaci sustava na koje godinama ukazujemo u protekloj godini su dodatno otežali njihov život što je vidljivo i prema pritužbama koje smo zaprimili od 2.266 fizičkih i pravnih osoba. Uputili smo 424 preporuke i upozorenja. Najviše pritužbi odnosilo se na socijalnu skrb, njih 385, zatim 317 na područje zapošljavanja i rada, 229 na pristupačnost i mobilnost, višestrukih pritužbi bilo je 210, na područje mirovinskog osiguranja odnosilo se 185 pritužbi, na zdravstvo 143, imovinsko-pravne poslove 129, na odgoj i obrazovanje 120, pravosuđe 84, skrbništvo 60, suzbijanje nasilja 54, život u zajednici 36, rad udruga 34, na obiteljsko-pravnu zaštitu – 24 i na područje sporta 4 pritužbe.

Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o broju oboljelih i umrlih osoba s invaliditetom pokazali su da je od početka izbijanja pandemije do 26. siječnja 2021. u Republici Hrvatskoj bilo zaraženo 26.811 osoba s invaliditetom, što čini udio od 11,9% svih zaraženih. Od 4.684 osoba umrlih od bolesti COVID-19, njih 1.766 ili 37,7% su osobe s invaliditetom. Omjer broja zaraženih u odnosu na opću populaciju je sličan udjelu osoba s invaliditetom u općoj populaciji, no evidentan je nažalost triput veći broj smrtnih ishoda nego što se javlja kod opće populacije (4,05% nasuprot 1,6%). U ustanovama socijalne skrbi od posljedice COVID-a 19 umrlo je 164 osoba, najviše u domovima za osobe s mentalnim teškoćama.

U uvjetima pandemije osobe s invaliditetom našle su se u dodatno otežanim okolnostima: od nedostupnosti informacija zbog neprilagođenog načina izvještavanja za osobe s oštećenjima sluha, vida i osobe s intelektualnim teškoćama; diskontinuiteta i uskrate korištenja raznih medicinskih i socijalnih usluga; povećanog rizika od obiteljskog nasilja pa do grubog ograničavanja slobode kretanja korisnika ustanova socijalne skrbi. Prilikom donošenja epidemioloških mjera nije se posebno vodilo računa o potrebama osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju zbog čega su izostajale prijeko potrebne usluge i podrške u svakodnevnom funkcioniranju.
Prestanak rada odgojno-obrazovnih ustanova i svih pružatelja socijalnih usluga, stvorio je veliki problem za zaposlene roditelje djece s teškoćama u razvoju. Upućene su preporuke o nužnosti osiguranja rada od kuće i donošenja paketa mjera kojima bi se osigurala skrb o djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s invaliditetom uz zadržavanje radnih mjesta i financijske sigurnosti. Poslodavci su preporuke uglavnom prihvaćali nastojeći uskladiti vlastito poslovanje s obiteljskim potrebama zaposlenika.

Svi građani RH pa tako i osobe s invaliditetom, u 2020. godini bili su prisiljeni promijeniti način života, način liječenja (pa i umiranja), način na koji ostvaruju svoja prava ili ih pružaju drugima. Sve što se događalo na posebno se težak način odrazilo na osobe s invaliditetom. Zbog rizika od eventualne zaraze COVID-om 19 preporučena im je potpuna izolacija što je dijametralno suprotno njihovoj primarnoj potrebi za uslugama koje izravnim kontaktom primaju od druge osobe. Na taj su način uz potrebu da ih se gotovo najviše štiti, došli u poziciju da su gotovo najviše izgubili. Godina je s jedne strane pokazala snagu i izdržljivost naših građana, a s druge strane je razotkrila sve slabosti društva i njezinih institucija u cjelini.
Osobe s invaliditetom koje žive u svojim domovima u vremenu prvog lockdowna u ožujku 2020. našle su se u teškoj situaciji jer se zbog strogih epidemioloških mjera i straha od zaraze nije dostatno osiguravala podrška osobnih asistenata, njegovatelja i patronaže, a otkazivane su i usluge zdravstvene njege i fizikalne terapije u kući. Potreba zaštite zdravlja od COVID-a 19 prijetila je istovremenim urušavanjem zdravlja zbog zatvaranja zdravstvenog sustava za liječenje drugih bolesti, otežanog pristupa sanitetskom prijevozu, neprovođenja kontrolnih pregleda, prekida ili restriktivnog provođenja usluga psihosocijalne podrške i drugih socijalnih i zdravstvenih usluga, ali i nemogućnosti zadovoljavanja osnovnih životnih potreba kao što su hranjenje ili oblačenje zbog teškoća u pružanju podrške osobnih asistenata. Zbog takve redukcije svih oblika podrške došlo je do povećanja potrebe za smještajem u ustanove dok su one istovremeno ograničile prijam korisnika.
Osobe s invaliditetom koje žive u ustanovama nemaju mogućnost napuštanja objekta pa niti vlastite sobe, a kontakti s obitelji su smanjeni ili potpuno onemogućeni. Dugotrajnim „držanjem pod ključem“ i nametnutom socijalnom izolacijom narušava im se mentalno zdravlje. Zbog kroničnog manjka djelatnika nije bilo mogućnosti za individualnu procjenu nego su se prava ograničila svima i u najvećoj mogućoj mjeri. Pravobraniteljica je u više navrata upućivala zahtjev za ublažavanjem mjera u odnosu na korisnike ustanova i one su djelomično prihvaćene. Nedostatak medicinskog osoblja, stroge mjere zatvaranja ustanova zdravstvene i socijalne skrbi i zabrane posjeta te otežana pristupačnost medicinskim uslugama dodatno su pogoršali ionako teška zdravstvena stanja osoba s invaliditetom, a dugotrajni prekidi pružanja pojedinih usluga vrlo negativno se već sada odražavaju na zdravlje, navike i stečene vještine, psihofizički status i emocionalno stanje korisnika tih usluga. Stoga svaka ustanova za pružanje obrazovnih ili drugih programa namijenjenih djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom treba uložiti dodatne napore da se u skladu s uputama HZJZ-a program nastavi odvijati te da se mjere tumače i provode u kontekstu ljudskih prava i zabrane svake diskriminacije.
Materijalno ugroženi otežano su nabavljali zaštitna sredstva, a osobe starije životne dobi i osobe s invaliditetom imale su teškoća u obavljanju različitih redovnih poslova i komunikaciji s različitim institucijama zbog slabe informatičke pismenosti, neopremljenosti sredstvima komunikacije i sl. Povećani broj pritužbi jasno govori o problemima s kojima su se osobe s invaliditetom i njihovi bližnji suočavali zbog siromaštva, oskudice te nemogućnosti da zadovolje osnovne potrebe, a niski iznosi socijalnih naknada i strogi cenzusi ograničavaju mogućnosti socijalnih intervencija. Uočavamo da pritužbe naših građana u većoj mjeri nego ikada do sada odražavaju rezignaciju i potpunu malodušnost zbog uvjeta u kojima žive.

Od povreda prava na zdravlje ističemo slučaj u kojoj je osoba s tetraplegijom oboljela od COVID-a 19 hospitalizirana u Kliničkoj bolnici u Dubravi koja ne raspolaže antidekubitalnom opremom (madracima) te su se zbog neredovitog mijenjanja položaja tijela kod nje razvile opasne rane od ležanja (dekubitus). Pravobraniteljica je postupala i u slučaju pritužbe na ozbiljne propuste u redovitoj zdravstvenoj njezi osobe s invaliditetom u ustanovi socijalne skrbi koji su uzrokovali opsežne i duboke dekubitalne rane, sepsu i doveli do vitalne ugroženosti.
Kao i u drugim područjima, epidemija je pojačala već postojeće probleme i u području zapošljavanja osoba s invaliditetom, što je vidljivo iz podataka prema kojima je u Hrvatskoj zaposleno samo 11 425 osoba s invaliditetom. U odnosu na 2018 zaposleno ih je tek 358 više.
Nastava od kuće i na daljinu posebno se negativno odrazila na učenike s teškoćama u razvoju, s obzirom na to da se njihovo kvalitetno obrazovanje temelji na programskoj, didaktičkoj i metodičkoj podršci koja se u uvjetima nastave na daljinu nije mogla osigurati. U početku zatvaranja, učenicima s teškoćama u razvoju kod nastave na daljinu i bez pomoćnika nastavnici su na neki način postali roditelji. Nakon prvog lockdowna, došlo je do bolje pripreme i kvalitetnijih promišljanja sustava obrazovanja o čemu govore i posljednje upute HZJZ-a prema kojima učenici s teškoćama u razvoju nastavu na daljinu mogu pratiti uz pomoćnika kako bi na taj način dobili daleko kvalitetniju podršku.

Iako smo u 16 e-Savjetovanja uputili 23 prijedloga izmjena i dopuna zakonskih i podzakonskih akata, dali 74 mišljenja na zakone, planove, strategije i druge dokumente, epidemija je postala izgovor za odustajanje od prijeko potrebnih reformskih procesa koji se već godinama najavljuju. Zaustavljen je rad na izradi zakonskih unaprjeđenja, a goruća pitanja osoba s invaliditetom ponovno su ne samo stavljena u drugi plan nego postala posve nevažna u atmosferi sveopće zdravstvene, društvene i gospodarske krize.

Kad usluge nisu dostupne ili su ograničenog opsega, a naknade ne omogućavaju podmirivanje potreba za samostalan život, smještavanje osoba u ustanove postaje jedino rješenje. Osim što tragični primjeri poput doma u Andraševcu u kojem je život izgubilo šest osoba govore da domovi mogu biti nesigurni, oni svakako nisu željena mjesta za život. Uvjeti života u domovima, ograničavanje slobodnog izlaska, i nemogućnost izbora aktivnosti najčešći su sadržaj pritužbi koje smo zaprimali u proteklom razdoblju. Povezanost lišavanja poslovne sposobnosti i smještavanja je prioritetno pitanje kojim se ozbiljno treba baviti nadležno ministarstvo, a smjer treba biti jasan: širenje usluga u svrhu podrške kvalitetnom življenju osoba s invaliditetom u vlastitom domu i zajednici kako smještaj u ustanove ne bi bio jedina mogućnost. U razvoju i širenju usluga potrebno je definirati ulogu područne i lokalne samouprave, te civilnog sektora. Udruge osoba s invaliditetom su tijekom 2020. godine odigrale vrlo značajnu ulogu i često bila jedina poveznica osoba s invaliditetom i sustava te su u mnogim sredinama bili jedini pružatelji usluga. Međutim, nisu dovoljno sustavno podržani niti dovoljno financirani što otežava kontinuitet i bolji nadzor kvalitete usluga koje pružaju.

U razdoblju kad je krajem godine postalo raspoloživo dugo očekivano cjepivo, osobe s invaliditetom su se pritužile da kao prioritetna skupina za cijepljenje nisu navedene osobe koje pružaju usluge osobne asistencije, osobe koje pružaju njegu i pomoć hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata ni članovi obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. HZJZ je prihvatio preporuku POSI da se i te osobe uvrste u prioritetnu skupinu za cijepljenje.
Godina 2020., osim epidemije bolesti COVID-19, bit će zapamćena i po katastrofalnim potresima koji su u proljeće zadesili Grad Zagreb, Zagrebačku i Krapinsko-zagorsku županiju, a na kraju godine Sisačko-moslavačku te Karlovačku i Zagrebačku županiju. Ova prirodna katastrofa produbila je mnoge probleme osoba s invaliditetom vezane uz stanovanje, razotkrivajući slabosti u sustavima stanogradnje i teškoće u koordiniranju aktivnosti različitih dionika u zbrinjavanju osoba s invaliditetom kao i prijavama i procjenama šteta od potresa. Osobe s invaliditetom trebale bi imati prednost u obnovi stradalih stambenih objekata, a sam proces obnove je prilika da se sve stambene jedinice učine pristupačnima za osobe s invaliditetom.

Više o Izvješću o radu Pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2020. godinu možete pronaći na https://posi.hr/izvjesca-o-radu/

Prilagodba