Popunjavanje praznina u zakonodavstvu vezanom uz ravnopravnost u zemljama članicama EU-a

Direktiva o jednakom postupanju koja bi trebala proširiti zabranu diskriminacije na razini EU-a i na ostala područja osim rada i zapošljavanja u blokadi je od 2008. godine. Usprkos tome, antidiskriminacijsko zakonodavstvo trebalo bi unaprjeđivati na nacionalnoj razini. Stoga je mreža Equinet 7. rujna u suradnji s međugrupom Europskog parlamenta za anti-rasizam i raznolikost i španjoskim Savezom za zakon za jednako postupanje organizirao webinar na kojem se razgovaralo o nužnim koracima koje bi zemlje članice trebale poduzeti u područjima kao što su međusektoralnost, otklanjanje diskriminacije i sankcioniranje kao i standardi za tijela za ravnopravnost. Webinar je pratila savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie.
Predstavnik Agencije za temeljna prava EU (FRA) govorio je o rezultatima istraživanja o pojavnosti diskirminacije u EU koje Agencija kontinuirano provodi. Istaknuo je da prikupljeni podaci ukazuju na to da je i 20 godina nakon usvajanja Direktive za suzbijanje diskriminacije na osnovi rase i Direktive o jednakom postupanju u području rada Iizapošljavanja diskriminacija u EU i dalje širo rasprostranjena.
Mišljenje FRA može se naći na https://fra.europa.eu/en/publication/2021/fra-opinion-eu-equality-20-years
Pri tome osobe s invaliditetom često doživljavaju diskriminaciju prilikom zapošljavanja i na radu i to žene češće nego muškarci. Žrtve diskriminacije ne prijavljuju diskriminaciju jer često ne znaju kome se obratiti. Postojeći sustavi prijavljivanja nisu dostatni i učinkoviti. Različite grupacije nisu upoznate s tijelima za ravnopravnost i zaštitom koju im ona mogu pružiti. Uloga tijela za ravnopravnost i njihova sruktura se znatno razlikuju među državama članicama. Potrebni su im šire nadležnosti i dodatni ljudski i financijski resursi s obzirom na brojne zadaće koje su im namijenjene. Potrebno je prikupljati podatke o ravnopravnosti, ojačati tijela za ravnopravnost i proširiti zabranu diskriminacije na druga područja.
Martin Mörk, zamjenik ombudsmana i čelnik odjela za parničenje pri švedskom ombudsmanu za ravnopravnost istaknuo je da žrtve žele da se njihovo dostojanstvo povrati, da se slične situacije ne ponove njima ili drugima, a ne novac. Slučajeve diskriminacije je teško procesuirati i dokazati. Žrtve nemaju novaca za angažiranje odvjetnika, a troškovi i rizici gubitka spora su preveliki. Čak i kad imate snažan slučaj, zbog odnosa moći morat će prihvatiti nagodbe u kojem se štiti počinitelj i kupuje šutnja žrtve koja ne smije govoriti o slučaju u javnosti. Tijela za ravnopravnost mogu izmijeniti odnos moći stajanjem na stranu žrtve. Pritužbe ombudsmanu nisu sve vezane uz diskriminaciju određene osobe već informacije o diskriminatornim praksama kojima se odvraća kandidate od prijave na posao, a algoritmi mogu isključivati određenu nacionalnu manjinu u dobivanju kredita. Žrtve ne znaju zašto im je odbijen zahtjev za kredit, i nemaju alate ni znanje da zaključe da se radi o neizravnoj diskriminaciji. Neovisno o tome postoji li identificirana žrtva, tijela za ravnopravnost trebala bi moći postupati. I individualna i strukturna diskriminacija treba se adresirati. Više o diskriminacija kroz algoritme može se pronaći na poveznici: https://fra.europa.eu/en/publication/2021/fra-opinion-eu-equality-20-years
Tamás Kádár, zamjenik direktora Equineta i načelnik sektora za parničenje i politike naglasio je da ne samo što zakonodavsto ne pokriva sve slučajeve diskriminacije, već i za ono zakonodavstvo koje postoji ne postoji učinkovita provedba ili je potrebna osobna, emocionalna i financijska žrtva prijavitelja što dovodi do neprijavljivanja. Treba se usmjeriti na slučajeve bez pojedinačne žrtve, strukturne i institucionalne diskriminacije, odnosno diskirminacije koja zahvaća veliki broj ljudi. U tom slučaju borbu protiv diskirminacije trebale bi preuzeti institucije, a ne pojedinci I to ne umjesto pojedinaca nego kao nadopuna. Učinkoviti ispitni postupak i sankcije su jako važni. Važne su i odvraćajuće, učinkovite i proporcionalne sankcije. Danas to nije slučaj jer sankcije nisu proporcionalne diskriminaciji i neće odvratiti buduće počinitelje.
Čak ako i nema žrtve koja bi se mogla identificirati, diskriminaciju je potrebno procesuirati. Što bi bile odgovarajuće sankcije? Pisano upozorenje npr. neće bići dovoljno odvraćajuće. Novčane kazne nisu česte u pravnim sustavima u Europi i istovremeno neće imati utjecaj na društvo, a nekad se njima kupuje šutnja žrtve. Često ta kompenzacija nije ono što žrtve trebaju. Bez administrativnih sankcija i objave presuda kompenzacija nije dovoljna. Tijela za ravnopravnost mogu biti zamjena za sudove iako njihove odluke nisu obvezujuće i sud će ih revidirati. Odluke tijela za ravnopravnost trebale bi biti pravno obvezujuće i ona bi trebala moći davati sankcije. U SAD-u su sankcije i kompenzacije drugačije nego u Europi. Primjer zakona s učinkovitim sankcijama je Zakon o zaštiti podataka GDPR-. Svi potencijalni prekršitelji znaju da su administrativne kazne 20 mil. Eura ili 4 % prometa I zbog toga se boje prekršiti zakon.
Cilj strateške litigacije nije samo dobiti slučaj već i podići razinu svijesti pa čak i pokazati da pravne zaštite nema. Slučaj može generirati veliku pozornost javnosti i potaknuti pormjene u društvu podizanjem razine svijesti o problemu. Zbog toga su takvi slučajevi važni za društvo u cjelini.

Prilagodba