Okrugli stol na temu položaja osobnih asistenata

Inicijativa “Osobni asistenti zajedno” koja u posljednjih godinu dana radi na okupljanju osobnih asistenata osobama s invaliditetom, organizirala je u Zagrebu okrugli stol na temu položaja radnika i korisnika sustava osobne asistencije. Sustav je i dalje na razini pilot projekta koji je započeo 2006. godine.

Raspravom je moderirao Nikola Ptić, član organizacijskog tima inicijative Osobni asistenti zajedno, dok su ostali/e sudionici/e okruglog stola bili/e Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Marica Mirić, dopredsjednica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), Marijana Šijan, koordinatorica projekata u Društvu multiple skleroze Požeško-slavonske županije, Davor Komar, korisnik osobne asistencije, dugogodišnji voditelj programa osobne asistencije, Zvjezdana Bogdanović, savjetnica ministra te Nada Zrinušić, ravnateljica Uprave za programe i projekte pri Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te Kristina Pintar, osobna asistentica.

Pravobraniteljica je tom prilikom istaknula: „Usluga osobnog asistenta u RH se ostvaruje više od 15 godina kao projektna/programska usluga, pri čemu se kroz navedeno razdoblje proširivao krug korisnika, proširivali kriteriji za odobravanje usluge, povećava se iznos sredstava koji se osigurava za provedbu ove usluge, ali se konstantno ponavljaju važna pitanja:

Zašto korisnici ne dobiju sukladno individualnim potrebama uslugu asistencije u satnici koja im je doista potrebna, zašto se asistentima plaća uopće nije povećavala od početka projekta 2006. godine i najvažnije pitanje kada će se konačno ova usluga ugraditi u pravni sustav i time urediti kao PRAVO za svaku osobu s invaliditetom koja ima potrebu za ovim oblikom podrške?

Kroz iskustva je vidljivo da bez ove vrste usluge nema osiguravanja i ostvarivanja prava na neovisno življenje i život u zajednici, što RH kao potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditeom ima prvenstvenu obavezu.
Osobna asistencija jedan je od najvažnijih instrumenata za ostvarivanje jednakosti svih osoba i stvaranje mogućnosti za njihovo ravnopravno sudjelovanje u svim sferama života.

Što se tiče dosadašnjeg iskustva, a prema pritužbama koje smo svih ovih godina zaprimali, postoje izazovi na svim razinama, koji bi upravo zakonskim rješenjem trebali biti prevladani, a o kojima smo više puta kroz godine pisali nadležnom ministarstvu te u godišnjim izvješćima o radu.

Kada pogledamo iz perspektive korisnika, problemi nastaju zbog nedovoljnog broja sati, vrlo često nejasnog odnosa između osobnog asistenta i korisnika u smislu obavljanja poslova, vremena kada osobni asistent ide na godišnji odmor ili bolovanje, gdje i kako naći zamjenu kada nema osobnih asistenata na tržištu rada jer nisu motivirani (najteže je osobama koje žive u manjim sredinama), što kada je osobni asistent na godišnjem odmoru tijekom Božićnih i novogodišnjih blagdana i kada to budu vikendi i neradni dani, a što da napravi osobni asistent kada korisnik ide na rehabilitaciju 21. dan i kada mu osobni asistent ne treba u to vrijeme, dali da koristi pravo na godišnji odmor jer mu tako nalaže korisnik ili?
To su samo neki od izazova, a kada pogledamo iz perspektive asistenta, oni koji žele raditi primaju niske plaće ispod razine plaće studnetskog sata, nisu motivirani, nemaju dovoljno podrške od strane sustava, problemi su s ostvarivanjima drugih radnih prava, osobni asistent nije prepoznat kao zanimanje…a kada pogledamo sa strane udruga, uočavamo da neke udruge nemaju kapacitete za provedbu ove usluge svim zainteresiranima, svaka osoba s invaliditetom ne želi biti član udruge, nema dostupnu odgovarajuću udrugu preko koje bi uslugu ostvarila, mnoge od udruga nemaju pravnike, često određuju uvjete tko će i kada dobiti asistenta, upitno je na koji način vrše kontrolu obavljanja usluge jer zapravo za to nemju ovlast i nakraju pitanje same edukacije i povremenog osvježavanja dobre komunikacije i odnosa između osobnog asistenta i korisnika s obzirom da dolazi do konflikata, a i često otkazivanja usluge.

Iskustvo prikupljeno kroz dosadašnje projekte zasigurno nam je dalo dovoljno spoznaje o tome što bi tim zakonom trebalo definirati, kako će se definirati kriteriji za dobivanje usluge, kako će se provoditi, tko će biti nadležan za njegovu provedbu i nadzor.

Mi inzistiramo da pristup usluzi treba biti omogućen SVAKOME tko je u potrebi, po definiranim kriterijima, prvenstveno u odnosu na individualnu potrebu svake osobe s invaliditetom, ovisno o težini invaliditeta te da pružatelji usluga trebaju biti i iz javnog i privatnog sektora…“

Više o raspravi možete pogledati na:
https://www.youtube.com/watch?v=VW0OJ7uqnSo&t=48s

Prilagodba