Okrugli stol Kako unaprijediti sustav minimalnog dohotka u Hrvatskoj i borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti

7. svibnja je u Zagreb stigao EMIN2 autobus unutar projekta kojeg provodi Europska mreža protiv siromaštva. Autobus je krenuo iz Bruxellesa 24. travnja i obići će 32 grada s ciljem poticanja javne rasprave s građanima i donositeljima odluka i jačanja programa socijalne politike Europske unije. Na okruglom stolu koji je održan prilikom dolaska autobusa u Zagreb sudjelovali su predstavnici Hrvatske mreže protiv siromaštva, članovi akademske zajednice, zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, predstavnice Grada Zagreba i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, centara za socijalnu skrb, udruga, osoba s iskustvom siromaštva i savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie.

Cilj europske socijalne politike je ostvarivanje minimalnog zajamčenog dohotka koji bi bio adekvatan, dostupan i osnažujuć i kao takav bi trebao omogućiti aktivno uključivanje u društvo, ne olakšavanje siromaštva nego izlazak iz njega kao situacije koja teško narušava ljudsko dostojanstvo i brojna temeljna ljudska prava.

U Hrvatskoj se prag siromaštva smatra prihod od 1 980 kuna po osobi, a 550 000 umirovljenika ima mirovine ispod tog praga dok značajan broj njih ima mirovine manje od 500 kuna. Ostali zabrinjavajući podaci govore da puno ljudi u Hrvatskoj, uključujući i djecu, živi u uvjetima dugotrajnog siromaštva koje traje 4 ili više godina, 1/4 djece u Hrvatskoj nema vlastiti krevet, 1/3 nema svoje mjesto za učenje, nemaju džeparac ni od 50 kuna mjesečno ili sredstva za boravak izvan kuće ili proslavu rođendana. Paradoksalno je da su u vrijeme najveće recesije mjere Vlade dovele do smanjena doplatka za djecu za 12 %.
Predstavnica MDOMSP naglasila je da novčane naknade nisu jedini instrument borbe protiv siromaštva već da je za borbu protiv siromaštva nužno uključivanje ostalih resora.

To, međutim, ne može zamijeniti činjenicu da Hrvatska za socijalnu zaštitu izdvaja samo 0.2 % BDP-a. Zbog toga iznos naknade nije adekvatan za dostojanstven život, uključivanje u društvo ni osnažujuć za izlazak siromaštva, a nije ni dostupanvelikom broju osoba u riziku od siromaštva jer se brojnim cenzusima postiglo da osobe koje de facto žive u uvjetima siromaštva nemaju pravo ni na kakvu naknadu.
Osim toga, korisnici socijalnih naknada kao i cijeli sustav su visoko stigmatizirani. Umjesto da se na socijalne naknade gleda kao na trošak, trebalo bi gledati kao na ulaganje u društvo jer veća stopa izdvajanja ima pozitivne učinke za cijelo društvo koji se vide u smanjenu stope kriminaliteta, manjim zdravstvenim izdacima, a novac se pojavljuje na tržištu. Potrebno je jačati socijalne službe koje su organizacijski vrlo slabe i nedovoljno raširene po teritoriju pa umjesto osnaživanja ljudi za izlazak iz siromaštva rade na administriranju naknada. Traganje za prevarama imalo je potpuno pogrešni fokus jer je daleko veći problem to što je nedovoljna obuhvatnost socijalnim naknadama nego to što naknadu možda prima vrlo mali broj osoba koji ne zadovoljava vrlo restriktivne uvjete. Takav fokus doveo je do daljnje pasivizacije i stigmatizacije siromašnih.
Istovremeno je ostvaren napredak na smanjenju ekstremnog siromaštva na globalnoj razini, ali postojeći resursi su dovoljni da se zaključi kako je dokidanje siromaštva političko pitanje. Drugim riječima, ekonomskih i drugih resursa ima dovoljno da ni jedan čovjek ne bi trebao živjeti u dehumanizirajućim uvjetima siromaštva ukoliko bi postojala volja da se ti resursi pravedno rasporede.

Prilagodba