U organizaciji Mreže pravnika u utorak, 16. travnja 2024. godine u Klubu Hrvatskog novinarskog društva održana je tribina “Granice slobode izražavanja i zaštita od SLAPP tužbi“. Na tribini je sudjelovala savjetnica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie.

 Mreža pravnika nastala je u sklopu inicijative za okupljanje i povezivanje pravnika i pravnica koji/e rade ili surađuju s organizacijama civilnog društva u neformalnu mrežu pravnika i pravnica za ljudska prava u cilju poticanja suradnje, razmjene znanja i iskustva te zajedničkog djelovanja na zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj i Europi.

Na tribini se razgovaralo s odvjetnicom Vesnom Alaburić o tome gdje prestaju granice slobode izražavanja, a počinje govor mržnje. Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije podijelila je njihova iskustva sa SLAPP tužbama, osobito u kontekstu podizanja ovakvih tužbi protiv branitelja ljudskih prava.

Prema Davoru Javoriću Bariću i Helen i Danijeli Kugler strateške tužbe protiv djelovanja javnosti (eng. SLAPP, dalje: SLAPP) označavaju pojam koji predstavlja pravosudne postupke subjekata u poziciji moći nad tuženikom, a kojima se nastoji zaustaviti djelovanje ili objavljivanje vijesti ili sadržaja koji imaju negativan učinak na njegovu reputaciju, bez obzira na očitu neosnovanost zahtjeva. Na razini EU-a sve češće u fokus dolazi to pitanje, pri čemu je potrebno istaknuti kako se posebno naglašava potreba edukacije uključenih aktera o glavnim odrednicama SLAPP-a, a uz to i promicanje svijesti o negativnim posljedicama koje te tužbe donose po tuženika, ali i širu javnost općenito. Republika Hrvatska u svom pravnom sustavu ima određene elemente koji olakšavaju položaj tuženika u takvim parnicama, iako nedostaje glavni alat koji najčešće ističe stručna i zainteresirana javnost – mogućnost odbijanja takvih tužbi u najranijoj fazi postupka. [i] SLAPP tužbe su vrlo opasne jer su troškovi obrane toliko visoki da mogu dovesti do gašenja malog medija čak i ako se uspije obraniti.

S obzirom na to da se govor mržnje prema osobama s invaliditetom često opravdava slobodom izražavanja, posebno je zanimljivo bilo izlaganje odvjetnice Alaburić o granicama slobode izražavanja. Odvjetnica Alaburić iznijela je dva slučaja uporabe pokliča Za dom spremni od kojih je u jednom slučaju presuđeno da se radilo o protupravnom ponašanju i povredi Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima dok u drugom slučaju nije utvrđena povreda sukladno Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Europski sud za ljudska prava je također presudio da govor protivan vrednotama koje su proklamirane i zajamčene Europskom konvencijom odnosno govor s rasističkim konotacijama ne uživa zaštitu čl. 10 u vezi s čl. 17 o zabrani zlouporabe prava.

U vezi Thompsona i korištenja pokliča u pjesmi nije ispunjeno načelo zakonitosti jer ne postoji zakon koji bi jasno i nedvosmisleno zabranjivao upotrebu pokliča odnosno propisi nisu dovoljno jasni. Za sankcioniranje uvredljivog govora najučinkovitiji se pokazao Zakon o suzbijanju diskriminacije u čl. 3 koji govori o uznemiravanju kao obliku diskriminacije kojim se narušava dostojanstvo osobe i stvara neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje.

Jednako kako s rasističkim stavovima nema polemike već se samo eliminiraju, polemike ne bi smjelo biti ni s govorom mržnje prema osobama s invaliditetom. Završno  je odvjetnica Alaburić navela dva citata koji daju različite odgovore na pitanje o tome treba li ograničiti govor mržnje. Ursula Owen u Hate Speech – Speech that kills navodi da se riječi mogu preobraziti u metke, govor mržnje može ubiti ili osakatiti kao što to može cenzura. Kao strastveni protivnici cenzure i zagovornici slobode govora moramo se ipak zapitati postoji li ipak trenutak kad kvantitativne posljedice govora mržnje kvalitativno mijenjaju argumentaciju o tome kako bi se prema njemu morali odnositi i ne bi li trebalo praviti razliku između riječi onih čiji je govor mržnje pitanje uvjerenja ma kako ignorantsko ono bilo i govora mržnje kao propagande tj. kalkulirane i sustavne upotrebe laži da bi se sijali strah, mržnja i nasilje u populaciji u cjelini.  S druge strane Pierre Lemieux, predstavnik kanadske konzervativne stranke kaže: Uvjeravaju nas da zakoni o zabrani mržnje služe zaštiti društvenog mira. Ali zar povijest nije pokazala da su sloboda govora, sloboda religije i sloboda pojedinca općenito najdjelotvorniji mehanizmi ikada otkriveni za promociju tolerancije i mira? S druge strane, cenzura je jedan od najsigurnijih putova ka viktimizaciji, političkim sukobima, netoleranciji i nasilju. Suvremena društva pa tako i hrvatsko ipak su se opredijelila za prvo razmišljanje i rade na suzbijanju govora mržnje kako bi se spriječilo da se raspiruje mržnja i nasilje.

[i] https://www.rrif.hr/clanak-21221/