Obilježavanje Međunarodnog dana sestrinstva

Povodom Međunarodnog dana sestrinstva koji se obilježava 12. svibnja, Hrvatska udruga medicinskih sestara (HUMS) pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva zdravstva te Grada Zagreba, održala je svečanu akademiju te stručni skup pod nazivom Glas medicinskih sestara i tehničara za osobe s invaliditetom. Uz visoke uzvanike nazočne je pozdravila i Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom te je u stručnom programu održala izlaganje na temu Uvažavanje specifičnosti osobama s invaliditetom u provođenju zdravstvene zaštite. Uz pravobraniteljicu izlaganja su održale Melita Uremović, Prava osoba s invaliditetom te Antonija Balenović, Zdravstvena zaštita osoba s invaliditetom – možemo li zajedno bolje?. Nakon izlaganja održana je rasprava, a cjelokupno događanje popraćeno je muzičkim programom. U predvorju Muzičke akademije gdje se održavala ova svečanost pripremljena je izložba pod nazivom Povijest hrvatskog sestrinstva.
U svom izlaganju pravobraniteljica je istaknula sljedeće:

Sestrinstvo je jedan od najvažnijih potpornih stupova zdravstvenog sustava bez kojega je nezamisliv opstanak svih segmenata zdravstvene zaštite – od zdravlja do bolesti, od dijagnostike do terapije, liječenja, rehabilitacije, od rođenja do palijativne skrbi.

Medicinska sestra je prva osoba s kojom pacijent ostvaruje kontakt, nezamjenjiva je kaoposrednik u ostvarivanjuzdravstvenih usluga, ona je često tumač kompliciranih medicinskih izraza i fraza koje „prevodi“ na lako razumljiv jezik, ona je ta koja savjetuje, tješi, razumije, daje upute, ulijeva nadu i pruža podršku kad je teško ibolno. Ona je prva koja dočekuje svoje pacijente i zadnja koja ih ispraća -pratitelj i oslonac.

Za osobe s invaliditetommedicinska sestra je nerijetko jedina bliska osoba; za one s potrebom svakodnevne njege potpora i prijatelj. Međutim,postupanje i komunikacija medicinske sestre s osobama s invaliditetom nosi brojne profesionalne izazove koji iziskuju spremnost, prilagodljivost i strpljenje, ali istovremeno obogaćuju međusobne odnose. Da bi medicinske sestre mogle odgovoriti na te izazove, uvjetovane osobitosti kojeproizlaze iz invaliditeta, moraju usvojiti temeljna znanja i vještine o specifičnostima osoba s različitim vrstama invaliditeta, a posebno o utjecaju invaliditeta na zdravlje i na bolest kao i na načine pružanja zdravstvene zaštite. Stjecanje potrebnih znanja stvara profesionalnu sigurnost i gradi prijeko potreban autoritet. Potrebno je da je medicinska sestra spremna prilagoditi osobni profesionalni pristup individualnim potrebama osobe s određenom vrstom invaliditeta i biti predana dobrobiti pacijenata.

Invaliditet nije bolest, nego kompleksno stanje u kojem je medicinska komponenta samo dio. Invaliditet je ujedno dio identiteta neke osobe i kao takav jedan od oblika ljudske različitosti.
Za postizanje povoljnih ishoda u liječenju, njezi, primjeni terapijskih postupaka i rehabilitaciji osoba s invaliditetom važno je u svakom trenutku postupati sukladno načelima Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

Konvencija u članku 25. Zdravlje između ostalog ističe kako će države potpisnice, u ovom slučaju RH: „…d) zahtijevati od zdravstvenih radnika pružanje iste kvalitete usluga osobama s invaliditetom kao i drugima, i na osnovi slobodnog i informiranog pristanka, među ostalim podizanjem razine svijesti o ljudskim pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebama osoba s invaliditetom kroz obuku i promicanje etičkih standarda u javnom i privatnom sektoru…“

Odnos povjerenja, razumijevanja i međusobnog uvažavanja, jamstvo je dobre komunikacije i uspjeh u postizanju zajedničkog cilja – otklanjanja bolesnih stanja, očuvanja i unaprjeđenja zdravlja te uklanjanja posljedica invaliditeta.

Postoje određena univerzalna načela primjenjiva bez obzira o kojoj se vrsti invaliditeta radi – primjena kojih olakšava postupanje medicinske sestre prema osobama s invaliditetom, a to su:
– izravno obraćanje i komunikacija s osobom s invaliditetom, a ne prevoditelju,asistentu, roditelju, pratitelju
– prikupljanje informacija i podataka o zdravstvenom stanju izravno od same osobe
– pružanje pomoći na način koji najbolje odgovara osobi s invaliditetom i samo onda kada to osoba traži,
– jasno i razgovijetno davanje bitnih informacija koje s odnose na zdravlje, primjenu dijagnostičkih i terapijskih postupaka
– iskazati razumijevanje za strahove i zabrinutost
– poticati i ohrabrivati osobu da slobodno opisuje svoje stanje, iznosi mišljenje i stavove
– pristupati osobi s poštovanjem i razumijevanjem, umirujuće i prijazno.
– graditi prijateljski odnos, ali s jasno određenom profesionalnom granicom –ugodan za obje strane
– uvažavanje osobe kao ravnopravnog i aktivnog partera u liječenju, njezi i zaštiti.

Osim općih načela primjenjivih prema svim kategorijama osoba s invaliditetom, potrebno je poznavati i osnovne značajke pojedinih vrsta invaliditeta i načine prilagodbi pristupa individualnim potrebama i specifičnostima osoba s invaliditetom, a potrebna znanja i vještine stjecati dodatnim i kontinuiranim edukacijama i usavršavanjima kroz cjeloživotno učenje.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo izdao je brošuru pod nazivom: Načini ostvarivanja primjerenog kontakta i specifičnosti zdravstvene skrbi za osobe s invaliditetom u kojoj se navode i opisuju specifičnosti pojedine vrste invaliditeta i kako najprimjerenije ostvariti kontakt te vam svima preporučam navedenu brošuru, a koju možete preuzeti na internetskoj stranici HZJZ, pod ikonom publikacije (nacionalne) https://www.hzjz.hr/aktualnosti/nacini-ostvarivanja-primjerenog-kontakta-i-specificnosti-zdravstvene-skrbi-za-osobe-invaliditetom/.