Na inicijativu institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom savjetnice pravobranitelja Andreja Makar i Tatjana Kukec su nastavile sa obilaskom organizacija koje vode sigurne kuće na području Slavonije, Baranje i Srijema.

Nakon što su tijekom prošle godine savjetnice posjetile organizacije koje se bave zaštitom žrtava nasilja i vode sigurne kuće na području Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske županije, u periodu od 24. do 25. travnja 2024. godine savjetnice pravobranitelja su se sastale sa predstavnicima organizacija koje vode skloništa i sigurne kuće na području Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Cilj samih obilazaka i održavanja sastanaka bilo je upoznavanje njihova načina rada i razmjena iskustava vezanih za problematiku nasilja nad ženama s invaliditetom.

Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja u Osijeku osnovala je 2000. godine Osječko-baranjska županija. Tijekom više od 20 godina postojanja smještaj je osiguran za više od 1300 žrtava nasilja u obitelji – odraslih osoba i djece. Sklonište pruža socijalnu uslugu privremenog smještaja u kriznim situacijama žrtvama nasilja u obitelji koja uključuje siguran smještaj i prehranu, psihosocijalnu pomoć kao i pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Moguće je primiti na smještaj do 20 osoba s kojima svakodnevno radi stručni tim sastavljen od socijalne radnice i psihologinje te dvije asistentice. Sukladno važećim propisima smještaj u skloništu može trajati šest mjeseci, iznimno do godinu dana.

Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije otvorena je u srpnju 2008. godine u suradnji s organizacije civilnog društva B.a.B.e.  i Vukovarsko-srijemske županije te pruža egzistencijalne uvjete i psihosocijalnu podršku žrtvama obiteljskog nasilja (ženama i djeci). U sigurnoj kući se istovremeno osigurava smještaj za do dvanaest žena i osmero djece s područja čitave Hrvatske na maksimalno godinu dana. Stručne suradnice ulažu velike napore kako bi u tom, relativno kratkom razdoblju, žrtvama nasilja pružile adekvatnu pomoć u prevladavanju proživljenih traumi i vraćanju samopouzdanja tijekom procesa osamostaljenja, odnosno pronalaska zaposlenja i stana.

Djelatnici skloništa i sigurnih kuća ukazuju da su korisnice usluge privremenog smještaja bile žene s invaliditetom različitih vrsta oštećenja, no da invaliditet nije bio takve naravi da onemogućava ženu u samozbrinjavanju. Budući da je smještaj u skloništa privremenog karaktera ukazuju kako se za vrijeme boravka osim psihološkog osnaživanja i pravnih savjetovanja, djelatnici skloništa puno rade i na osamostaljivanju žena. Sa ženama koje se nalaze na smještaju izrađuje se individualni akcijski plan izlaska iz skloništa kojemu je cilj da se ženi pomogne u pronalasku posla i smještaja.