Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Unatrag dvanaest godina kroz prijave žena i djevojaka s invaliditetom uočavamo i dalje prisutnu tamnu brojku prijave nasilja.
Otklanjanje slabosti i nedostataka sustavne podrške ženama i djevojkama s invaliditetom kao i unaprjeđivanje postupanja ključnih institucija i suradnja s civilnim društvom su prioriteti koji su nužni kako bi doista pomogli u sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Uzimajući u obzir okolnost da su u društvu još uvijek prisutni tradicionalni, patrijarhalni stavovi o ženskoj ulozi i same žene bez invaliditeta se nevoljko odlučuju prijaviti nasilje, dok je odluka posebno teško ukoliko žena ima i neki oblik invaliditeta koji je čini ovisnom o nasilniku u svakom pogledu. Smatramo kako su u društvu prisutni svi oblici nasilja nad ženama s invaliditetom, pa tako i spolnog nasilja koje se najrjeđe prijavljuje.

Budući da trenutno ne postoje stambene zajednice u kojima bi osobe s invaliditetom mogle neovisno živjeti uz potrebnu podršku, jedina alternativa za život bez nasilja je smještaj u dom za starije i nemoćne osobe. Takva situacija ne djeluje ohrabrujuće za osobe s invaliditetom, prvenstveno žene s invaliditetom da prijave nasilje, pogotovo ako se žrtva već naučila nositi s nasilnikom i suptilnijim oblicima nasilja te ih ipak i tolerira u odnosu na neizvjesnost života u neprilagođenim skloništima ili institucijama. Žene s invaliditetom nerado prijavljuju svaki vid neželjenog postupanja, a još manje su spremne prijaviti službama takva postupanja od strane okoline te nastavljaju živjeti u nasilničkom okruženju.
Smatramo kako imajući u vidu dugotrajnost sudskih postupaka, ženama s invaliditetom potrebno je pružati psihološku podršku, potrebna je financijska skrb i ovisno o okolnostima i osiguravanje pristupačnog stambenog prostora uz osiguravanje potrebne razine podrške u obliku osobne asistencije kao i medicinskih usluga koje mogu biti potrebne ženama s invaliditetom kako bi mogle živjeti neovisno od nasilnika. To nužno uključuje suradnju između raznih resora.

Preporučujemo provoditi senzibiliziranje kao i sustavnu, dugotrajnu edukaciju u radu s osobama s invaliditetom i specifičnostima pojedinih oštećenja, kao i o specifičnostima u radu sa ženama s invaliditetom koje su žrtve nasilja, za osobe različitih struka iz institucija i organizacija civilnog društva koje rade sa žrtvama. Nužno je nastaviti rad na kontinuiranom i sustavnom osnaživanju žena s invaliditetom kako bi prepoznale različite oblike nasilja i informirale se o mogućnostima ostvarivanja zaštite i stekle povjerenje u postojeće sustave podrške i zaštite, prijavile nasilje, tražile zaštitu posebno kroz medijsku vidljivost i informiranje javnosti o višestrukoj diskriminaciji i problemima žena s invaliditetom koje su žrtve nasilja.