Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

I ove godine, kao i proteklih 19 godina obilježavamo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kada je 1999. počinjen zločin, koji je okrutnošću šokirao hrvatsku javnost – a žrtve toga zločina bile su žene. Iako ne raspolažemo stvarnim konkretnim podacima o broju žrtava, nasilje nad ženama pa tako i nad ženama s invaliditetom je uvelike prisutno.

Upravo je na temu nasilja nad ženama s invaliditetom u Saboru 19.rujna 2018.g. održana tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova. Izlaganje na tematskoj sjednici imala je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, koja je ujedno i suorganizator, ministrica Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić te Štefica Roginić – voditeljica SOS telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja, SOIH Mreža žena s invaliditetom. Tematskoj sjednici prisustvovali su saborski zastupnici, predstavnici institucija i neprofitnih organizacija koje se bave problematikom nasilja.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, u svom se izlaganju osvrnula na aktualne probleme vezano za problematiku naglasivši ako žena s invaliditetom koja trpi nasilje, a koja ovisi u ekonomskom pogledu i u pogledu pružanja njege o svom zlostavljaču, ne možemo ponuditi životna rješenja u kojima ćemo je lišiti izloženosti nasilju – bez obzira na brojne stručne rasprave i konferencije – ne možemo očekivati željene ishode. Žene s invaliditetom nerado prijavljuju svaki vid neželjenog postupanja, a još manje su spremne prijaviti službama takva postupanja od strane okoline. Od utjecaja na odluku hoće li žena s invaliditetom prijaviti nasilje, je i činjenica što u sustavu zaštite nedostaje odgovarajuća i pravovremena podrška ženi s invaliditetom – od psihološkog osnaživanja, programa osposobljavanja i zapošljavanja te pristupačnog stambenog zbrinjavanja i drugih mjera koje im osiguravaju neovisan život. Izlaganje je završila pitanjima na koje je potrebno dati odgovor, kako bi zaista mogli reći da razumijemo problem i da poduzimamo konkretne radnje kako bi zadovoljili stvarne potrebe zlostavljane žene s invaliditetom:

1. Svaki puta u zadnjih 10 godina pitam se što smo učinili između dana obilježavanja, između naših konferencija i skupova – je li sve to u realnom životu stvarno donijelo pozitivan iskorak?
2. Što možemo ponuditi u ovom trenutku ženi s invaliditetom koja trpi nasilje, koja ga skriva, koja se ne usudi bilo kome reći, koja trpi strahove, razbolijeva se.
3. Je li dovoljan zakon, protokoli, statistike, javna priopćenja da sada žrtvi nasilja osiguramo ono što je njoj potrebno specifično i ovisno o njezinim osobnim okolnostima (trenutačnu sigurnost – ekonomsku fizičku, psihološku).
4. Smijemo li ovaj teret prebaciti na organizacije civilnog društva koje su iznijele onaj najsuptilniji i najsloženiji segment – konkretna potpora i pomoć ženi žrtvi nasilja – ne čineći dovoljno da se njihov doprinos valoriziraosiguravanjem potrebnih resursa.
5. Jesmo li se zapitali koje su stvarne posljedice zlostavljanja žena – na obitelj, na društvo – na ekonomski razvoj, na demografsku politiku.