IV. Regionalna konferencija tijela za jednakost

IV Regionalna konferencija tijela za jednakost održana je u organizaciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore u Podgorici 28. i 29. listopada 2019. godine. Sudionici su bili predstavnici 11 pravobraniteljskih institucija i tijela za jednakost iz Crne Gore, Albanije, Slovenije, Srbije, Republike Sjeverne Makedonije i Hrvatske (predstavnici Ureda pučke pravobraniteljice, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom), predstavnici parlamentarnih tijela, akademske zajednice, civilnog društva i medija.

Uvodnu pozdravnu riječ sudionicima održao je Ivan Brajović, predsjednik Skupštine Crne Gore, koji je rekao kako su vrijednosti i standardi u zaštiti od diskriminacije ciljevi koje je teško u potpunosti ostvariti, a čijem ostvarivanju svakako pomažu i ovakvi oblici regionalne suradnje. Suzbijanje diskriminacije, poticanje tolerancije i jednakosti među ljudima zajednički je izazov pravobraniteljskih institucija i tijela za jednakost koja vrlo često prilikom susretanja s ovim izazovima u svom radu mogu računati na dobar zakonodavni okvir, ali glavni izazov ostaje njegova dosljedna primjena. Upravo je to bio zaključak više panel rasprava tijekom programa ove dvodnevne konferencije.

Na prvom Panelu o temi „Borba protiv diskriminacije od ranog djetinjstva do odrasle osobe (30 godina UN Konvencije o pravima djeteta)“ sudjelovali su zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Snežana Mijušković, međunarodna stručnjakinja za prava djeteta Nevenka Šahović-Vučković, zamjenik Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske Darijo Jurišić, predstavnica „Zlatnih savjetnika Zaštitnika” Lana Jovanović i pravobraniteljica za djecu Republike Hrvatske Helenca Pirnat- Dragičević.

Zamjenik pravobraniteljice Darijo Jurišić izložio je temu o važnosti rane intervencije, jer su prve tri godine najvažnije u životu svake osobe, posebice ako se uzmu u obzir podaci kako u Republici Hrvatskoj 20% djece između 5 i 9 godina pokazuje znakove zaostajanja u razvoju, a približno oko 10% živorođene djece ima neurorazvojni rizik. Ukazao je na važnost multisektorske suradnje i nužnost uključivanja jedinica lokalne i regionalne samouprave u rješavanje pitanja koja se tiču djece i podizanja opće razine svjesnosti o važnosti prirodnog potencijala prvih godina djetetova života kao temelja za njegov kasniji rast i razvoj i za izgradnju cjelovite ličnosti. Također, istaknuo je kako je u Hrvatskoj rana intervencija kao usluga propisana samo u sustavu socijalne skrbi, da postoje različita rehabilitacijska postupanja različitih institucija u zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom sektoru, ali da je unatoč tome obuhvat uslugom rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju i zdravstvenim rizikom svega 36%, a djeca sa socijalno uvjetovanim razvojnim rizicima nisu niti prepoznata i rana podrška (pre)često izostaje. U zaključnom razmatranju zaključio je kako rizici ranog razvoja umanjuju mogućnosti dostizanja djetetove kasnije pune i kvalitetne uključenosti u društvo, zbog čega naše nečinjenje u najranijoj dobi djeteta uvećava vjerojatnost angažiranja značajnih materijalnih resursa za ublažavanje posljedica našeg nečinjenja.

Prilagodba