Hrvatski sabor raspravljao o Izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2017. godinu

10. svibnja 2018. godine zastupnici u Hrvatskom saboru raspravljali su o Izvješću o radu koje je podnijela pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Izvješće je izlagala Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Prethodno su o Izvješću raspravljali Vlada Republike Hrvatske, saborski odbor zazdravstvo i socijalnu politiku te Odbor za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo.Više možete pogledati na: http://www.sabor.hr/izvjesce-o-radu-pravobranitelja-za-osobe-s-invalid

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je u uvodnom dijelu rasprave o Izvješću između ostalog navela slijedeće:
„…U 2017. godini obratilo nam se 1 827 građana, što je za 31% više u odnosu na 2016. godinu. U zaštiti i afirmaciji prava osoba s invaliditetom te suzbijanju svih oblika diskriminacije bilo je ukupno 2 913 postupanja po navedenim pritužbama; upućeno je više od 650 preporuka i upozorenja nadležnim tijelima, predloženo preko 60 izmjena odredbi i dano 43 mišljenja na 31 propis. Izvršili smo 47 obilazaka prostora u kojima su smještene, borave ili su zaposlene osobe s invaliditetom, izlagali na 86 stručnih skupova i radionica zagovarajući društveni model invaliditeta i načelo razumne prilagodbe te aktivno sudjelovali u 121 događanju. Uputili smo 33 priopćenja za medije, gostovali i dali više od 230 izjava u medijima te organizirali samostalno ili u suradnji 27 međunarodnih i domaćih skupova. Stanje prava osoba s invaliditetom prikazano u ovom izvještaju odraz je saznanja prikupljenih kroz pritužbe, ali i kroz sve ove aktivnosti Ureda na praćenju provedbe UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

Po načelu „Ništa o nama bez nas“ osnovali smo u 2017. godini Stručni savjet pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koji se sastoji od 15 članova, stručnjaka i zagovarača u području invaliditeta. Zahvaljujući Ministarstvu državne imovine koje nam je osiguralo prostor finalizirane su pripreme za otvaranje prvog od tri planirana područna ureda u Osijeku u 2018.

Kao i prethodnih godina najveći broj pritužbi bio je u području socijalne zaštite, zatim u području rada i zapošljavanja, pristupa dobrima i uslugama, mirovinskog osiguranja, zdravstva te odgoja i obrazovanja. U tim područjima utvrđena su povreda prava osoba s invaliditetom zajamčenih zakonom, međunarodnim dokumentima te Ustavom RH.
Kao društvo opredijelili smo se na uključivanje osoba s invaliditetom u zajednicu, međutim prema podacima iz 2017. vidljivo je da su i dalje predmet skrbi, a ne nositelji prava. Stoga je nužno poduzeti konkretne mjere kako bi osobe s invaliditetom postale briga svih sustava, kao i drugi građani.

Kao što sam s ovog mjesta upozorila i prošle godine, više od 10 000 osoba s invaliditetom u RH danas živi u institucijama. Njihova sudbina ovisi o volji njihovih skrbnika i centara za socijalnu skrb. U institucijama, lišeni slobode, provedu uglavnom cijeli svoj život, bez prava na privatnost i bilo koji osobni izbor. Saznanja o životu osoba s invaliditetom u ustanovama socijalne skrbi, koje su tamo smještene bez njihovog pristanka, stekli smo kroz višegodišnje obilaske više desetaka ustanova i obiteljskim domovima, a gdje su nam se same osobe pritužile kako se njihove molbe za izlaskom ignoriraju od strane skrbnika. Dodatno je njihova pozicija još nemoćnija ograničenim pravom na kretanje, minimalnim iznosom novca te bez dovoljno znanja da samostalno i aktivno traže zaštitu svojih prava. Navedeno predstavlja segregaciju jer im nije osigurana, u dovoljnoj mjeri, podrška, odnosno usluge da bi mogli živjeti u zajednici.

Prema podacima o osobama smještenim izvan vlastite obitelji vidljiv je od 2014. godine do 2017. godine trend smanjenja broja smještaja u domove socijalne skrbi, ali se istovremeno bilježi povećanje broja smještaja u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima. Povećanje broja korisnika u udomiteljskim obiteljima ili obiteljskim domovima smatramo neprihvatljivim za odrasle osobe jer takav oblik skrbi također ima institucionalna obilježja. Podatke o navedenom prikazali smo u Izvješću koje se temelji na saznanjima iz naših obilazaka prostora u kojima su one smještene te publikacije koju smo u 2017. godini predstavili, pod nazivom Poštivanje prava osoba s invaliditetom smještenih u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima. Također, u čl. 19. Neovisno življenje… UN Odbor za prava osoba s invaliditetom u zaključnim zapažanjima i preporukama je naglasio: Odbor je zabrinut što nisu sve ustanove, poput manjih privatnih ustanova, Odjela za dugotrajnu skrb u psihijatrijskim ustanovama i udomiteljskih obitelji za odrasle osobe pokriveni planom deinstitucionalizacije.
2. Preporuka je Odbora da se u proces deinstitucionalizacije uključe sve ustanove za sve osobe s invaliditetom, kao i udomiteljske obitelji za odrasle osobe s invaliditetom.

Velika prepreka neovisnom životu osoba s invaliditetom u zajednici, a koja je još uvijek razlog za njihovo odvajanje u ustanove, je dramatični nedostatakprilagođenih stambenih prostora i usluga podrške. Najveći zadatak je pred lokalnim zajednicama, koje trebaju preuzeti obavezu izgradnje pristupačnog okruženja i prijevoza za sve svoje građane bez segregacije osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.
Pritužbe koje smo zaprimali iz različitih krajeva zemlje, odnosile su se na nedostatak potrebnih usluga osiguravanjem kojih bi osoba s invaliditetom mogla ostati u vlastitom domu ili vlastitoj obitelji. Jedan od najznačajnijih oblika podrške neovisnom životu osobe s invaliditetom je usluga osobnog asistenta. Niti višegodišnje upozoravanje nije rezultiralo donošenjem zakona kojim bi se regulirala između ostalih i usluga osobnog asistenta, odnosno svi oblici i vrste asistencije, koje bi se osiguravale prvenstveno polazeći od vrste i težine invaliditeta te potrebe pojedine osobe.

Roditelji djece s razvojnim rizicima i teškoćama u razvoju i dalje se ne mogu osloniti na sustavnu ranu intervenciju i podršku u smislu dijagnostike, odgovarajuće usluge logopeda, rehabilitatora i drugih stručnjaka. Oni svjedoče o listama čekanja na pojedine postupke; pružatelja usluge rane intervencije na njihovom području nema, nisu pravodobno informirani niti od pedijatra, niti od sustava socijalne skrbi. Kao i u drugim sustavima, problem je razvijanje i širenje mreže izvaninstitucionalnih usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Samo 518 djece ostvarilo je pravo na ranu intervenciju u sustavu socijalne skrbi. Navedene brojke su preuzete iz statističkog izvješća nadležnog ministarstva za provedbu usluge rane intervencije i temeljene na Zakonu o socijalnoj skrbi.

Od Posebnog izvješća koje smo prikazali u Hrvatskom saboru, a vezano uz djecu i odrasle osobe s autizmom, od 2015. godine pa do danas, upoznati smo da se radi na sustavnim rješenjima, međutim, i dalje govorimo o normativnom okviru bez sustavne implementacije.

U sustavu odgoja i obrazovanja, zaprimljene pritužbe ukazuju na nedostupnost predškolskog odgoja za djecu s teškoćama u razvoju i čestu praksu dječjih vrtića da se uključivanje djeteta uvjetuje prethodnim osiguravanjem asistenta.

Usmjerenost na podršku asistenta zamjetna je i u osnovnoškolskom obrazovanju, iako sustav odgoja i obrazovanja treba jačati kao i kapacitete za sve druge oblike profesionalne podrške učenicima s teškoćama u razvoju (ekipiranje škola stručnjacima rehabilitacijskog profila, edukaciju samih nastavnika, stvaranje centara potpore za podršku redovnom sustavu obrazovanja).

U izvješću su opisane i teškoće koje učenici s teškoćama u razvoju imaju u sustavu srednjoškolskog obrazovanja – od problema u postupku profesionalnog usmjeravanja do primjene mjera podrške u redovnim srednjim školama, ali i poteškoćama učenika u sustavu socijalne skrbi.

Kada govorimo o vještačenju – Unatoč naporima stručnjaka u Sektoru jedinstvenog tijela vještačenja na podizanju stručnosti, ostaje gorući problem nedostatak liječnika specijalista-vještaka i nepristupačnost neadekvatnih prostornih uvjeta u kojima se provode vještačenja zbog čega dolazi do velikih zaostataka u vještačenju a time i kašnjenja u ostvarivanju prava.

Kada se govori o zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom u 2017. godini, pritužbe stranaka odnosile su se uglavnom na provođenje postupaka zapošljavanja odnosno natječaja/oglasa, uskratu prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima, potrebu za razumnom prilagodbom odnosno na njezinu uskratu pri zapošljavanju i na radnom mjestu.

Posebno zabrinjava podatak da je RH na dan 31.12.2017. godine imala 70 107 invalida rada izvan radnog odnosa, kojima je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Također, zabrinjava činjenica da njihova prosječna mirovina iznosi 1 795,73 kune. Samo je 5 314 osoba s profesionalnom nesposobnošću ostalo u svijetu rada.

Zdravstvo je bilo jedno od pet najčešćih područja zaprimljenih pritužbi. Najveći je broj preporuka i upozorenja, te prijedloga izmjena propisa, upućenih Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje koje su se odnosile na dostupnost zdravstvenih usluga – ostvarivanja prava na liječenje, fizikalnu terapiju i zdravstvenu njegu u kući, bolničku rehabilitaciju, ortopedska i druga pomagala te lijekove.

Velikom broju ljudi raznih posljedica bolesti i ozljeda, primjerice s Multiplom sklerozom, Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama, rijetkim bolestima, spinalnim i drugim ozljedama, ostaju nedostupni lijekovi koji su im od primarne važnosti za održavanje zdravlja i kvalitete života, razlozi su višestruki, one lijekove koji se nalaze na listi često moraju doplaćivati, neki su preskupi, a neki se ni ne nalaze na listi.

Pristupačnost građevina i dalje je jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom. Kao opravdanje za nečinjenje prilagodbi često se prebacuju odgovornosti i najčešći odgovor je da se radi o zaštićenoj kulturnoj baštini ili da nema dovoljno financijskih sredstava. Kada govorimo o turizmu, proveli smo anketno ispitivanje turističkih zajednica gradova i ako doista želimo da RH bude top turistička destinacija, tada moramo učiniti turističku ponudu potpunom, što znači prilagoditi cestovni, željeznički, zračni i pomorski prijevoz, smještaj bez obzira govorimo li o hotelu, apartmanu ili OPG-u, sportske sadržaje i sve druge usluge koje u ovom trenutku nisu pristupačne osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti. Renovacija Meštrovićevog paviljona u Zagrebu pokazuje da je i dalje prisutan zabrinjavajući nedostatak svijesti o važnosti pristupačnosti za osobe s invaliditetom i teško nam je povjerovati da se nakon svih ovih godina ponavljanja opredijeljenosti društva za poštivanje prava osoba s invaliditetom događa da unatoč našim preporukama i preporukama osoba s tjelesnim invaliditetom ne predviđa suradnja svih ključnih institucija kako bi se ovaj spomenik kulture učinio pristupačnim.

Iako se većina od 511 850 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju nije obratila pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, a ovako teške povrede prava vide se već i na ovom broju možemo se samo zapitati koliko bi tek prikazano stanje bilo teže kad bi više osoba s invaliditetom bilo upoznato sa svojim pravima i imalo potrebnu podršku da se pritužuju na njihovu povredu. Oni koji su najugroženiji nisu ni u poziciji da nam se obrate.“