Hrvatski sabor raspravljao o Godišnjem izvješću o radu pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2019. godinu

Nakon što je o izvješću raspravljao matični saborski Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku, Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Odbor za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo, provedena je glavna rasprava 9. listopada 2020. godine.

U uvodnom izlaganju pravobraniteljica je istaknula sljedeće:
Vezano uz strateške ciljeve Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom, 2019. godine obilježili smo 1. godinu rada POSI PU Osijek te otvorili POSI PU Split. Cilj nam je još otvoriti POSI PU Rijeka koji smo zbog situacije s pandemijom koronavirusom odgodili za 2021. godinu.

U Registru osoba s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo na dan 23. siječnja 2020. godine registrirano je 496.646 OSI, od čega je 196.609 žena te 300.037 muškaraca. Što se tiče obrazovanja, a gledajući ukupan broj OSI, 68% OSI ima OŠ, nezavršenu OŠ ili su bez OŠ; 23% SSS; 6,5% VSS/VŠS te 2% ima završeno obrazovanje u posebnim ustanovama i po posebnom programu.

Što se tiče pritužbi upućenih pravobraniteljstvu, 2019. obratilo nam se 2.172 građanina što je za 12% obraćanja više u odnosu na 2018. godinu. Najviše ih se obraćalo u području socijalne skrbi, zatim vezano uz općenito savjetovanje o pravima iz raznih sustava, zapošljavanja i rada, pristupačnosti, mirovinskoga osiguranja i obrazovanja.
Razmatrajući zaprimljene pritužbe i ostale predstavke imali smo 3.398 postupanja od kojih bi posebno istaknuli 410 pojedinačnih i općenitih preporuka upućenih nadležnim ministarstvima, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i drugim pravnim osobama. U 19 e-Savjetovanja uputili smo 42 prijedloga zakonskih i podzakonskih akata, a 45 mišljenja dostavljeno je izravno nadležnim tijelima.
Ujedno smo sudjelovali aktivno na 206 događanja, organizirali i sudjelovali na preko 140 radnih sastanaka, gostovali u preko 200 medija.

Mišljenja smo da je u 2019. godini došlo do neznatnih kvalitativnih pomaka u politikama usmjerenim prema OSI. Posebno je vidljiv nedostatak sustavnih rješenja usmjerenih na posebne kategorije OSI, kao što su osobe s mentalnim i intelektualnim oštećenjima, osobe s autizmom, roditelji s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju najranije dobi. Još uvijek postoje izrazite prepreke u pristupu informacijama, zdravstvu, obrazovanju, zapošljavanju, radu te ostvarivanju prava na naknadu s osnove invaliditeta.

Unatoč obećanjima i uvjeravanjima da će se učiniti promjene u zakonodavstvu posebno vezano uz primarna prava za osobe sa invaliditetom kao što su Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o osobnom asistentu i novi Zakon o socijalnoj skrbi, isto nije učinjeno.

Razumna prilagodba nije definirana u zakonodavstvu u raznim područjima te je uskraćivanje razumne prilagodbe i dalje temeljna zapreka u ostvarivanju jednakosti osoba s invaliditetom u pristupu pravima i uslugama.

Za ostvarivanje temeljnog prava na neovisno življenje i život u zajednici nisu stvoreni preduvjeti – osiguravanje pristupačnosti i mobilnosti, različiti dostupni i pristupačni servisi, osobna asistencija, pristup radu i zapošljavanju, materijalna egzistencija i prostori za stambeno zbrinjavanje.

Zabrinjava činjenica da u odnosu na deinstitucionalizaciju nismo postigli zacrtane pomake posljednjih pet godina, niti jedan novi državni dom nije transformiran u centar usluga u zajednici, dok se udomiteljstvo za odrasle osobe i dalje smatra izvaninstitucijskom uslugom.

U ostvarivanju socijalnih prava još uvijek uz kriterij težine invaliditeta i potrebe za podrškom relevantni su za visinu i opseg tih prava i drugi kriteriji (uzrok invaliditeta, prihodovni ili imovinski cenzus), dok su zakonodavna rješenja često prepreka osamostaljivanju osobe i neovisnom življenju.

Obrazovni sustav općenito još uvijek nije dovoljno prilagođen, pristupačan i prihvatljiv za svu djecu, učenike i studente. Najmanje pomake vidimo u jačanju kompetencija i osnaživanju nastavnika za provedbu uključivog obrazovanja. Za to je potrebno da sve škole u RH imaju ekipirani tim stručnih suradnika, a da svi nastavnici dobiju potrebne edukacije za rad s učenicima s teškoćama u razvoju. Podrška pomoćnika u nastavi i stručnog komunikacijskog posrednika regulirana je Pravilnikom, tekuće školske godine angažirano je više od 4000 pomoćnika, te je budućnost ovog oblika podrške potrebno preispitati, uvažavajući pri tome činjenicu da to nije jedini oblik podrške niti jedina garancija kvalitetne obrazovne inkluzije. Zalažemo se za razumijevanje da je za ostvarenje inkluzivnog obrazovanja potrebno mijenjati cjelokupnu obrazovnu kulturu, a na praktičnoj razini, ukoliko smo usmjereni na inkluzivno obrazovanje i potpuno otvaranje škole svakom djetetu, trebamo razmisliti i o tome da kadrovski promijenimo školu i ojačamo je zaposlenicima koji mogu podržati različite potrebe djece u obrazovnom procesu kao što su radnici za njegu, medicinsko osoblje, suradnici u nastavi.
Ministarstvo nadležno za obrazovanje nije niti započelo provedbu aktivnosti za uspostavu centara inkluzivne podrške, mobilnih timova, transformiranju ustanova obrazovanja s posebnim programima u centre kompetentnosti za podršku redovnom obrazovnom sustavu u provedbi inkluzivnog obrazovanja, zadanih Strategijom znanosti i obrazovanja i Nacionalnom strategijom za prava osoba s invaliditetom.

Obrazovanje u ustanovama socijalne skrbi ne smatra se segregacijom, a obrazovanje općenito još uvijek nije dovoljno prilagođeno, pristupačno i prihvatljivo za svu djecu, učenike i studente.

Već niz godina upozoravamo da neosiguravanje primjerene stručne podrške djeci s teškoćama u razvoju u smislu ranog poticanja razvoja predstavlja nepoštivanje odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ali predstavlja i diskriminaciju djece s osnova zdravstvenog stanja. Uz i dalje prisutan problem dijagnostike i stručne podrške djeci s teškoćama iz autističnog spektra, zabrinjavaju pritužbe zbog slabije dostupnosti različitih usluga za podršku u obitelji ili smanjivanja intenziteta rehabilitacijskih usluga za djecu i mlade s različitim teškoćama u razvoju. Pravobraniteljica niz godina zaprima pritužbe roditelja djece s teškoćama u razvoju iz različitih područja Republike Hrvatske zbog nedostatka pružatelja rehabilitacijskih usluga i nedostatka kapaciteta postojećih pružatelja usluga, smanjivanja intenziteta rehabilitacijskih postupaka i sl. Problem otežanog zapošljavanja dodatnih stručnih djelatnika neophodnih za pružanje nužno potrebnih usluga za djecu predškolske dobi (rana intervencija, psihosocijalna podrška, boravak) uočavamo kod gotovo svih ustanova socijalne skrbi, pa i nedržavnih pružatelja ovih usluga, pri čemu se ukazuje na neusklađenost između minimalnog broja potrebnih djelatnika prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga i stvarne potrebe na terenu. Kao jedan od značajnijih uzroka teškoća ističu se teškoće u pronalaženju stručnih radnika, osobito edukacijskih rehabilitatora i logopeda.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom više godina intenzivno je podupirala uspostavu kvalitetnog sustava skrbi za osobe s autizmom u RH. Djeca s poremećajima iz autističnog spektra u sustavu obrazovanja najčešći su „kandidati“ za promjene oblika školovanja u smjeru posebnih razrednih odjela i posebnih programa. Još je teža situacija u srednjoškolskom obrazovanju i postupcima profesionalnog usmjeravanja. Odrasle osobe s autizmom nemaju osigurane kapacitete i njima prilagođene programe neovisnog življenja, stanovanja uz podršku i prilagođene usluge podrške.

Područja kršenja dječjih prava i diskriminacija djece s teškoćama u razvoju zahtijevaju brže djelovanje državnih institucija, suradnju stručnih institucija i podizanje svijesti o odgovornosti koju imamo prema djeci i u zaštiti njihovih prava.

Što se tiče zdravstvene zaštite pritužbe su se najčešće odnosile na dostupnost zdravstvenih usluga, sanitetski prijevoz, nabavku ortopedskih pomagala koja nisu na popisu pomagala, provođenje fizikalne terapije i zdravstvene njege u kući. Tijekom 2019. proveli smo anketno ispitivanje vezano uz pojavnost dekubitalnih rana. Godinama zaprimamo pritužbe koje ukazuju na ozbiljnost višestrukih posljedica nastanka dekubitalnih rana te smo u 67 zdravstvenih ustanova, od kojih nam je odgovorilo 47, preispitali stanje s opremom, ulaganjem u nabavu, kadrovima, protokolima i edukaciji osoblja. Rezultati su zabrinjavajući i pokazuju koliko i same zdravstvene ustanove promišljaju o navedenom te su dale konkretne prijedloge i upozorile na razmjer problema.
U 2019. godini Pravobraniteljica je postupala sukladno ovlastima i po drugim propisima – Zakonu o suzbijanju diskriminacije i Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Što se tiče suzbijanja diskriminacije, od ukupno 160 predmeta, u 69 utvrđeno je postojanje sumnje na diskriminaciju. Najveći broj se odnosio na diskriminaciju općenito, zatim pristup dobrima i uslugama te zapošljavanje i rad. Neke od preporuka koje smatramo važnim, a čime bi se otklonila značajno diskriminacija je da prava s osnove invaliditeta trebaju biti jednaka za OSI neovisno o vrsti i uzroku invaliditeta. Dodatna materijalna prava koja imaju karakter odštete trebala bi se isplaćivati iz posebnih izvora jasno odvojenih od naknada s osnove invaliditeta.

Vezano uz mentalno zdravlje želim naglasiti problem nepostojanja sustava zaštite mentalnog zdravlja u zajednici ukazujemo već dugi niz godina, pa smo na isto upozorili i u izvješću za 2019. godinu. Prema našim saznanjima, unatoč preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i obvezama koje je RH preuzela ratifikacijom međunarodnih dokumenata, osim na razini projektnih aktivnosti nisu poduzete konkretne mjere radi transformacije postojećeg sustav skrbi o osobama sa psihosocijalnim teškoćama koji se još uvijek temelji na bolničkom liječenju. Još uvijek nije donesena niti Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja, unatoč tome što je prethodna istekla 2016. godine, a izvješće o njezinoj provedbi nikada nije doneseno. Pružanjem samo institucionalne skrbi tijekom i nakon liječenja ne može doći do oporavka osoba s poremećajima mentalnog zdravlja što vodi u nove hospitalizacije, primjenu različitih oblika nedobrovoljnih postupanja i u konačnici invaliditet.

Stoga je nužno usvojiti novu Nacionalnu strategije zaštite mentalnog zdravlja, koja će se temeljiti na preuzetim obvezama RH da osigura zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici, što uključuje različite oblike prevencije, liječenja, rehabilitacije i socijalnog uključivanja za osobe sa psihosocijalnim teškoćama.

Paralelno je potrebno sustavno nadzirati poštivanje prava osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijskim bolnicama, a kršenja prava sankcionirati, s ciljem podizanja svijesti bolničkog osoblja o pravima pacijenata te zaustavljanja nezakonitog postupanja. Također je potrebno nacionalno zakonodavstvo usuglasiti s odredbama Konvencije te poštujući hitnu preporuku UN Odbora za prava osoba s invaliditetom koju je uputio RH 2015. godine zaustaviti sve nedobrovoljne tretmane i korištenje mjera sputavanja, kako u zdravstvenim, tako i u ustanovama socijalne skrbi.

Na temelju obilazaka psihijatrijskih bolnica na Ugljanu i Rabu, a vezano za hospitalizacije, u PB Ugljan ističem da je i dalje prisutan problem smještaja nakon završenog liječenja te je potrebna daljnja suradnja institucija u rješavanju problema. Smještaj osoba s invaliditetom u zdravstvene ustanove, bez potrebe za bolničkim liječničkim tretmanom ne samo da opterećuje zdravstveni proračun, već predstavlja ozbiljnu povredu prava osoba s invaliditetom koji živote provedu u okruženju bolničke ustanove.

U odnosu na broj osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi – njih 211.078 i dalje je nizak udio zaposlenih osoba s invaliditetom na tržištu rada – 11.610, a na uzroke i prepreke u zapošljavanju i tijekom radnog vijeka, upozoravamo godinama. Neusklađenost propisa koji uređuju pravo na profesionalnu rehabilitaciju, posebno sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, onemogućuju razvoj i provedbu novog modela profesionalne rehabilitacije koji se provodi sukladno propisima o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, a čije uspješno provođenje je ključni preduvjet za zapošljavanje i dugotrajno zadržavanje osoba s invaliditetom na tržištu rada te sprječavanje neosnovanih i preuranjenih odlazaka u mirovinu.
Kada govorimo o mirovinskom osiguranju, najviše pritužbi odnosilo se na dugotrajnost postupka ostvarivanja mirovina.
Prema podacima HZMO-a evidentirano je zbog opće nesposobnosti za rad, odnosno potpunog gubitka radne sposobnosti 43.123 osoba koji su primali prosječnu mirovinu u iznosu od 2.334,65 kn. Najveći broj OSI u RH, odnosno 64.925 korisnika koristi invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno djelomičnog gubitka radne sposobnosti u prosječnom iznosu od 1.949,55 kn. Zabrinjava podatak da je od ukupno 64.925 osoba koje su u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, tek njih 5.078 bilo u radnom odnosu.

Organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima OSI, kao i njihovim predstavnicima, slabi zagovaračka uloga.
Osobe s invaliditetom participiraju u pripremi zakonodavnih rješenja kroz Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, radne skupine i neformalne sastanke, međutim mišljenja smo da je često njihova uloga samo formalne naravi.

Prema podacima o povredama prava iz pritužbi po kojima je pravobraniteljstvo postupalo, vidljivo je da od ukupno 1.143 zaključena predmeta, u 33% nije bilo povrede prava, u 27% nije se utvrđivala povreda prava, dok su utvrđene povrede prava u ukupno 461 predmetu ili njih 40%.
Kao društvo postali smo svjesni da nije oštećenje osobe ono što osobu onemogućava u sudjelovanju u aktivnostima, već su to prepreke u našoj/njihovoj okolini. Međutim, unatoč donesenim propisima, nije došlo do značajnijih promjena. I dalje su mnoga javna tijela i ustanove nepristupačne, arhitektonski, orjentacijski i komunikacijski, ali također i druge pravne osobe u privatnom vlasništvu. Ovo je jedno od pet područja u kojima se najčešće pritužuju osobe s invaliditetom POSI.

S obzirom na cjelokupnu izloženu problematiku pristupačnosti, posebice prostora javnopravnih tijela kojima osobe s invaliditetom moraju periodično pristupati radi ostvarivanja pojedinih prava, problem nepristupačnosti njihovih usluga većinom se vezuje za starost građevina u kojima su ova tijela smještena, zbog čega se kao opravdanje za nečinjenje prilagodbi (pre)često navodi razlog da su građevine zaštićene (kao kulturna dobra/kulturna baština i sl.) te se zbog toga ili ne mogu učiniti pristupačnim ili vrlo teško dobivaju suglasnosti nadležnih konzervatora. Napominjemo i ukazujemo kako se Zakonom o suzbijanju diskriminacije diskriminacijom smatra i uskraćivanje razumne prilagodbe, odnosno u ovim slučajevima uživanja temeljnih ljudskih prava – korištenja javno dostupnih resursa, sudjelovanja u javnom i društvenom životu te pristupa radnom mjestu i odgovarajućih uvjeta rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

Stanovanje – Više OSI prituživalo se POSI radi nemogućnosti ostvarivanja prava na nesmetani pristup vlastitom prostoru za stanovanje i to većinom u slučajevima nepostojanja dizala u višeetažnim stambenim građevinama. Primjeri iz prakse i primjeri obraćanja građana POSI ukazuju na to kako je nedvojbeno potrebno više raditi na podizanju svijesti i empatije društva u cjelini s obzirom na osobe koje pripadaju ranjivim skupinama, u koje pripadaju i osobe s invaliditetom, jer podrazumijevanje nesmetanog pristupa vlastitom prostoru stanovanja, primjerice kretanjem uz stepenice (ili negdje penjanje po samo jednoj stepenici) svima jednog dana može predstavljati problem koji znatno otežava i onemogućava normalno i kvalitetno življenje.

U cestovnom prijevozu OSI najčešće su se prituživale na neprilagođen prijevoz neovisno o tome govorimo li o javnom prijevozu ili prijevozu u prilagođenim vozilima za osobe s najtežim invaliditetom koja se osiguravaju putem udruga (najčešće s odgovarajuće prilagođenim kombi vozilima). Javni prijevoz i dalje nije pristupačan pa se mnoge osobe susreću s nedostatkom usluge prijevoza u svojim sredinama, što je poseban problem u manjim mjestima, zaleđima, ruralnim sredinama te otocima. U svezi cestovnoga prijevoza poseban je problem OSI ako su oni lošijeg imovinskog stanja te ako ne posjeduju vlastito vozilo, a imaju oštećenje koje im omogućava ostvarivanje prava na oslobođenje plaćanja cestarina za uporabu autocesta i objekata s naplatom. U tom slučaju oni ne mogu ostvariti oslobađanje od plaćanja cestarine (jer pravo prati automobil, a ne nositelja prava) te su vrlo česti slučajevi kada ih netko i prevozi iz usluge (obitelj, prijatelji, poznanici i sl.) da takvi troškovi prijevoza, zbog plaćanja ne samo cestarine i goriva, nego i pružene usluge prijevoza, postaju veći nego što bi bili da su primjerice oslobođeni plaćanja cestarine za uporabu autocesta.
Tijekom proteklih godina posebnim se problemom ponovno na različite načine pokazalo nepropisno parkiranje i zlouporabe prilikom korištenja te ostvarivanja prava na znak pristupačnosti.

Primjetni su minimalni pozitivni pomaci u željezničkom prijevozu za OSI, međutim i dalje je nedovoljan broj prilagođenih kolodvora i stajališta, zastarjela je njihova opremljenost ili nije prilagođena te je nedovoljan broj željezničkih prijevoznih sredstava prilagođenih OSI. Zbog nepristupačnosti infrastrukture i sredstava željezničkog prijevoza osobe s invaliditetom osjećaju nesigurnost i izbjegavaju korištenje željezničkog prijevoza te pribjegavaju vrlo često skupljim načinima prijevoza, što ih suštinski stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe bez invaliditeta.

Pristupačan turizam – Postoje sredine u RH i turističke zajednice koje provode u praksi mjere i aktivnosti predložene u preporukama POSI o obvezama osiguranja elemenata pristupačnosti u dostupnosti usluga, ali zabrinjavajuće je što je još uvijek malen broj takvih sredina u odnosu na ukupan broj turističkih zajednica i destinacija koje posjećuju turisti. Unatoč činjenici da su institucije zakonodavno prepoznale svoju obvezu i odgovornost da osiguraju adekvatne uvjete u životnom okruženju bez diskriminacije i u skladu s načelima univerzalnog dizajna i razumne prilagodbe, OSI i dalje nailaze na brojne prepreke zbog kojih nisu u mogućnosti birati turističku destinaciju po vlastitoj želji i koristiti sve turističke usluge na ravnopravnoj osnovi kao i osobe bez invaliditeta.

Na kraju, mišljenja smo, a što je vidljivo i kroz izvješća o radu od 2015. godine do danas, u proteklom razdoblju nije bilo prave usmjerenosti na krajnje korisnike i potrebe da se suštinskim rješenjima uspostavi dugoročno održiv sustav zaštite koji pridonosi afirmaciji prava. Model ljudskih prava nije u cijelosti shvaćen pa niti implementiran u zakonodavstvu i javnim politikama tako da osobe s invaliditetom ostaju žrtve nejednakosti, bez očekivanja njihovog doprinosa društvu u cjelini.