Od 30. do 31. svibnja u organizaciji SOIH mreže žena s invaliditetom održava se u Zagrebu u hotelu Hollidaydruga konferencija pod nazivom Izgradnja inkluzivnih ženskih mreža za budućnost. U pozdravnom djelu sudionicima se obratila Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, dok u uvodnom djelu Gordana Jurčević, predsjednica SOIH Mreže žena s invaliditetom, koja je ujedno i vodila konferenciju te Marica Mirić, koordinatorica SOIH Mreže žena s invaliditetom koja je izložila pregled propisa vezanih za žene s invaliditetom. U drugom djelu Konferencije pod nazivom Vizija uključivanja žena s invaliditetom u mreže, preduvjeti za inkluzivnost sudjelovale su uz nazočne predstavnice žena s invaliditetom i Ženska mreža Hrvatske, CESI, Centar za ženske studije, Ženska soba i udruga roditelja u akciji, RODA. 31. svibnja govoriti će se o stanju i perspektivi SOIH Mreže žena s invaliditetom, obilježavanju 10 godina rada SOIH – SOS telefona za žene s invaliditetom žrtve nasilja te obilježavanju 20 godina EDF – Odbora za žene. U 12.30 u Hrvatskom saboru Odbor za ravnopravnost spolova će održati tematsku sjednicu pod nazivom Predstavljanje izazova žena s invaliditetom.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo s danom 31. prosinca 2016. godine u Republici Hrvatskoj je bilo ukupno 203 265 žena s invaliditetom, a od kojeg je broja najviše žena s invaliditetom u dobi od 60-64 godine – njih 27 498.
1.579 žena s invaliditetom boravi u ustanovama, od kojeg broja 345 žena s invaliditetom boravi u gradu Zagrebu, 131 na području Zagrebačke županije, 146 Splitsko-dalmatinske županije, 109 u Krapinsko-zagorskoj županiji. Županije sa najmanjim brojem žena s invaliditetom su Ličko-senjska (17) i Zadarska županija (16). Određeni broj žena živi u udomiteljskim obiteljima, dok većina žive u obiteljima, a manji dio samostalno.

Temeljno ljudsko pravo svake osobe s invaliditetom pa tako i žene s invaliditetom je pravo na dostojanstven život, na obrazovanje, zaposlenje, zdravstvenu skrb, reproduktivna prava i obiteljski život, kulturni život na ravnopravnoj osnovi, a što je zajamčeno i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Iako je RH prepoznala potrebu promicanja prava žena i djevojaka s invaliditetom, posebno u nacionalnim strategijama i politikama, kao i višestruku diskriminaciju kao jedan od oblika s kojim se najčešće susreću žene s invaliditetom, većina mjera se provodi kroz projektne aktivnosti udruga osoba s invaliditetom, čime je njihova provedba nesigurna. S druge strane, u području kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite, povećanja zastupljenosti žena u tijelima vlasti nije prepoznata potreba poduzimanja posebnih mjera namijenjenih unaprjeđenju položaja žena s invaliditetom. U odnosu na žene bez invaliditeta, žene s invaliditetom često se nalaze u životnim situacijama kada se trebaju opravdavati za postupke koji se za žene bez invaliditeta podrazumijevaju. Društvo često na ženu s invaliditetom gleda kroz prizmu invaliditeta, a ne kroz njenu rodnu ulogu i potrebe koje iz nje proizlaze. Podrška za emocionalnom potrebom, partnerskim vezama, briga o zdravlju, realizacija na privatnom i poslovnom aspektu su prirodne potrebe, a koje su često za žene s invaliditetom teško dostupne.