Četvrta Konferencija žena s invaliditetom

Dana 24. studenog 2021. u Zagrebu je održana konferencija pod nazivom „Obiteljsko nasilje nad ženama s invaliditetom – izazov pokretu osoba s invaliditetom, stručnjacima i donositeljima odluka“.
Konferenciju je održala SOIH – Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske u suradnji s Povjerenstvom za ravnopravnost spolova Grada Zagreba.
U uvodnom dijelu nazočnima su se obratili uživo te online putem sljedeći govornici/e sa temama:
„Kakva je slika obiteljskog nasilja u RH?“ – Branka Žigante Mašić, Visoki prekršajni sud RH
„Kakav je položaj žena s invaliditetom u RH?“ – Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom
„Trebamo li zaista razgovarati o ženama s invaliditetom?“ – Gordana Jurčević, SOIH – Mreža žena s invaliditetom
„INVALIDITET u feminističkoj perspektivi“ – Rada Borić, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Zagreba
„Predstavljanje rezultata projekta ARVID – Bolji pristup pravima iz Direktive o žrtvama za osobe s invaliditetom“ – Zoran Burić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Nakon rasprave, u popodnevnom dijelu, obratili su se:
„Aktivizam ženskih grupa – primjeri dobre prakse“ – Sanja Cesar, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje
„Zašto još uvijek kasnimo?“ – Mira Katalenić, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet
„Iskustva žena s invaliditetom“ – Stella Franjić, Senada Halilčević, Mira Katalenić, Silvana Strunjak i
Dijana Vincek

Osim navedenog, na kraju je održana panel rasprava na kojoj su sudjelovale:
Marinka Bakula-Anđelić, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo,branitelje i osobe s invaliditetom; Lana Bobić, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Zagreba; Rada Borić, Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Zagreba; Tajana Broz, Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Konferenciju je uživo pratila savjetnica pravobraniteljice, dok je za konferenciju pravobraniteljica Anka Slonjšak pripremila izlaganje putem video snimke. U svom izlaganju, između ostalog, je navela sljedeće:

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj, 09./2021., žive 586 153 osobe s invaliditetom od čega je 335 050 muškog spola (57%) i 251 103 ženskog spola (43%) te na taj način osobe s invaliditetom čine oko 14,4% ukupnog stanovništva RH.
Pandemija COVID-19 odrazila se i na položaj žena s invaliditetom koji je dodatno nepovoljniji upravo zbog činjenice ograničenja kretanja i ostanka kod kuće, gdje su bile izloženije nasilju.
Izoliranost žrtve u kući s nasilnikom te otežana mogućnost prijave dodatno su otežali položaj ženi s invaliditetom. Neovisno o pandemiji, i nadalje su prisutni problemi o kojima kontinuirano upozoravamo, a koji utječu na samu odluku žrtve hoće li prijaviti nasilje. Sagledavajući situaciju u cjelini, u društvu su osobe s invaliditetom zbog same činjenice postojanja neke vrste invaliditeta u znatno ne ravnopravnijem položaju u odnosu na osobe bez invaliditeta, a ako se još doda i rod, položaj je još nepovoljniji. Kao što je prethodno navedeno, niži stupanj obrazovanja ima za posljedicu slabo plaćen posao ili nezaposlenost žene s invaliditetom koja onda uveliko ovisi o članovima obitelji/partneru i socijalnim naknadama. Egzistencijalna ugroženost, uz odsustvo podrške okoline i države, utječu na kvalitetu života žene s invaliditetom, pogotovo u djelu trpljenja raznih oblika nasilja.
Žena s invaliditetom koja trpi nasilje, a koja ovisi u ekonomskom pogledu i u pogledu pružanja njege o svom zlostavljaču, a država joj nije u mogućnosti ponuditi životna rješenja, neće se odlučiti za prijavljivanje nasilja. Žene s invaliditetom nerado prijavljuju svaki vid neželjenog postupanja, a još manje su spremne prijaviti službama takva postupanja od strane okoline.
Od utjecaja na odluku hoće li žena s invaliditetom prijaviti nasilje, je i činjenica što u sustavu zaštite nedostaje odgovarajuća i pravovremena podrška ženi s invaliditetom – od psihološkog osnaživanja, programa osposobljavanja i zapošljavanja te pristupačnog stambenog zbrinjavanja i drugih mjera koje im osiguravaju neovisan život…
Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije o zabilježenom stanju i evidencijama vezano za nasilje u obitelji počinjeno na štetu osoba s invaliditetom tijekom 2020. godine evidentirano je ukupno 9.888 osoba žrtava prekršaja nasilja u obitelji.
Navedena brojka se odnosi na 3.617 osoba muškog spola, dok su preostalih 6.271 osobe ženskog spola.
Od ukupnog broja žrtava prekršaja nasilja u obitelji 124 su osobe s invaliditetom, od kojih je 53 osoba muškog spola, dok je 71 osoba ženskog spola.
U odnosu na počinjenje kaznenog djela nasilja u obitelji zbog kojega je počinitelj kazneno prijavljen oštećeno je ukupno 1.578 osoba, od kojih je 1.330 žrtava ženskog spola, dok je 248 žrtava muškog spola, što je više za 39,2% u odnosu na isto razdoblje prošle godine, kada je evidentirano ukupno 1.134 osoba koje su žrtve kaznenog djela nasilja u obitelji.
Od ukupnog broja žrtava kaznenog djela nasilja u obitelji oštećene su 33 osobe s invaliditetom, što iznosi 2,1% od sveukupnog broja žrtava, od kojih je 25 žrtava ženskog spola te ukupno 8 žrtava muškog spola.
Iz iskustva Ureda vidljivo je kako se veliki broj pritužbi odnosi na psihičko i emocionalno nasilje, dok su pritužbe na fizičko i seksualno uznemiravanje rijeđe, što ne znači da se u stvarnom životu ne događaju.
Upozoravamo kako je vrlo važno pružiti ženi s invaliditetom primjerenu podršku uz koju će ona osjećati sigurnost. Kako postoje razne vrste invaliditeta, nužno je potrebno osigurati oblik podrške prema specifičnostima i potrebama žena s različitim vrstama invaliditeta kako bi im se olakšalo traženje pomoći u slučaju izloženosti nasilju. Ističemo kako je od iznimne važnosti omogućiti primjerenu komunikaciju sa žrtvom nasilja koja ima invaliditet te joj sve potrebne informacije moraju biti dostupne i pristupačne.
Smatramo kako društvo u cjelini nije dovoljno senzibilizirano i trebala bi više prevladavati afirmativna klima kako se žena s invaliditetom ne bi osjećala izolirano i osuđivano u slučaju da odluči prekinuti krug nasilja, što znači da podrška ne bi trebala dolaziti samo od stručnjaka i institucija, nego i od društva u cjelini, što smatramo da nije slučaj.
Unatrag nekoliko godina vidljivi su pozitivni pomaci u suzbijanju nasilja, pogotovo u zakonodavnom smislu, međutim, potrebno je djelovanjem kontinuirano otklanjati slabosti i unaprjeđivati postupanje i suradnju kako bi država pružila ženama s invaliditetom zaštitu na koju se obvezala Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom te Konvencijom Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Preporučujemo provoditi senzibiliziranje i sustavnu, dugotrajnu edukaciju u više smjerova – kako u radu s stručnjacima, osobama koje rade sa žrtvama nasilja, organizacijama civilnog društva, tako i u radu s osobama s invaliditetom o specifičnostima pojedinih oštećenja, kao i o specifičnostima u radu sa ženama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.
Ali isto tako, nužno je nastaviti rad na kontinuiranom i sustavnom osnaživanju žena s invaliditetom kako bi prepoznale različite oblike nasilja i informirale se o mogućnostima ostvarivanja zaštite i stekle povjerenje u postojeće sustave podrške i zaštite, prijavile nasilje, tražile zaštitu, posebno kroz medijsku vidljivost i informiranje javnosti o višestrukoj diskriminaciji i problemima žena s invaliditetom koje su žrtve nasilja.

Prilagodba