Afirmacija roditeljstva osoba s invaliditetom
Afirmacija roditeljstva osoba s invaliditetom
5. lipnja 2024. povodom Međunarodnog dana roditelja koji se obilježava 1. lipnja, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba organizirao je okrugli stol pod nazivom Afirmacija roditeljstva osoba s invaliditetom.
Okrugli stol je organiziran kako bi se čula autentična iskustva i životne priče roditelja s invaliditetom kao i njihovi prijedlozi za unaprjeđenje roditeljstva osoba s invaliditetom. Ta će iskustva i prijedlozi poslužiti kao temelj za planiranje mjera i aktivnosti Grada Zagreba za osiguravanje prava na obitelj i život u zajednici osoba s invaliditetom u slijedećem razdoblju. Okrugli stol pratila je savjetnica pravobranitelja Branka Meić Salie.
Kako je uvodno istaknuto, pretraživanje interneta s pojmom roditelji s invaliditetom ne daje rezultate što pokazuje koliko se o toj temi malo govori i koliko je malo istražena. Posebno nedostaju istraživanja o tome kako invaliditet utječe na dinamiku obiteljskih odnosa i na djecu koja odrastaju u obiteljima gdje je jedan ili oba roditelja osoba s invaliditetom.
Na okruglom stolu su predstavljeni glavni zaključci jednog od rijetkih istraživanja na tu temu: Roditeljstvo i invaliditet – perspektiva djece, roditelja s invaliditetom koje su provele Pehlić, A., Urbanc, K. i Lendler, V. 2018., u Zagrebu.
U ovom kvalitativnom istraživanju je sudjelovalo samo 19 sudionika: 7 roditelja i 7 djece, 5 stručnjaka iz sustava socijalne skrbi, obrazovnog sustava i civilnog društva. Roditelji su istaknuli nedostatak financijske i stručne podrške u sustavu. Djeca čiji su roditelji osobe s invaliditetom također su govorili o potrebi za podrškom u vidu razgovora o poteškoćama na koje nailaze, a koju bi mogli dobiti u školama gdje bi se također trebalo govoriti o invaliditetu. Glavni izazovi koje su navodili roditelji bili su vezani uz teškoće obavljanja fizičkih aspekata roditeljstva kad je dijete malo te neosviještenost i predrasude zaposlenih u raznim sustavima. Isticali su i strah od posljedica invaliditeta na budućnost djece. Potrebno je rasterititi obitelj kao jedan od oblika podrške kako se ne bi dogodilo da u nedostatku sustavne podrške tu ulogu preuzmu djeca. Stručnjaci su također prepoznali važnost teme i dali prijedlog da se omogući odmor djeci od suživota s roditeljem.
Te su zaključke u svojim iskustvima potvrdile i osobe s invaliidtetom. Posebno je velika razina predrasuda osoblja u zdravstvenom sustavu o čemu govori iskustvo slijepe majke koja je tijekom trudnoće nailazila na izrazito diskriminirajuće stavove liječnika i pitanja:
Je li tebi to trebalo? Postoji mjesto gdje možeš ostaviti dijete, tebi to nitko neće zamjeriti. Tko će se brinuti o djetetu? Prijedlozi za zbrinjavanjem djeteta nastavili su se i po porodu iako je majka imala osiguranu podršku obitelji. Na molbu da se intenzivnije pomogne s njegom pupka odgovoreno je da nije predviđeno da patronažna sestra dolazi svaki dan. Tijekom školovanja nailazila je na pitanje Kako ćete vi provjeravati zadaću. Roditelji s invaliditetom istaknuli su da svaki dan educiraju okolinu o tome kako slijepe osobe funkcioniraju. Što su djeca bila starija, to je bilo manje problema pri čemu su veliku ulogu imali nastavnici koji su puno razgovarali s djecom u razredu. Odgovarajući na pitanje o tome kako je bilo odrastati kao dijete čija majka je slijepa, sin je odgovorio da je njemu bilo čudno što druge mame nemaju štap. Djeca ovih roditelja s invaliditetom nisu rekla da im je invaliditet roditelja bio problem, a oni su bili vrlo otvoreno u komunikaciji s njima i nisu tražili od djece da im pomažu. Učili su ih da pomažu samo ako ih se zamoli.
Majka s mišićnom distrofijom se prilikom poroda 1998. godine u rodilištu susretala s jednakim predrasudama kao i slijepa majka. Istaknula je podršku pedijatrice koja joj je omogućavala telefonske konzultacije, ali i s druge strane nefleksibilnost sustava kad je nazvala hitnu pomoć da pomogne pri padu djeteta, a oni su to odbili jer nisu imali predviđeni protokol za takve situacije kad treba prevesti osobu koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica. Iskustvo djeteta u školi je također bilo pozitivno jer je drugoj djeci bilo zabavno što se mama kreće u pomoć kolica. U takvom prihvaćanju veliku ulogu je ponovno odigrala nastavnica koja je i sama imala gluhog brata tako da je bila senzibilizirana za pitanje invaliditeta.
Veliku razliku u roditeljstvu osoba s invaliditetom čini veća dostupnost usluge osobne asistencije. Tako da je jedan od zaključaka skupa da će se osiguravanjem veće podrške za osobe s invaliditetom omogućiti i lakše ispunjavanje roditeljske uloge.
Osoba s invaliditetom koja je udomitelj nailazi na velike otpore u sustavu koji želi zbrinuti dijete, ali ne smatra osobu s invaliditetom podobnom i podvrgavaju je rigoroznijim provjerama od drugih udomitelja.
U diskusiji su istaknuti i specifični izazovi roditeljstva na koje nailaze osobe s psihičkim teskoćama koje tijekom krize mogu izgubiti povezanost s djetetom jer se ne mogu brinuti za djecu. Zbog toga se i mnoge osobe s psihičkim teškoćama ni ne odlučuju postati roditelji. Teška je situacija za sve članove obitelji kad se u obitelji pojavi psihička bolest jer ona utječe na sve članove. Iako je određena podrška psihijatra i pshoterapije moguća u sustavu za oboljelu osobu, drugi članovi obitelji od sustava ne dobivaju nikakvu podrsku, a ne znaju kako komunicirati niti kako se ponašati u tim zahtjevnim situacijama.