06.06. DAN PRAVA OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA

Ko’ životinja sam tamo živjela. Tamo si morao jesti u sobi sam, nisi mogao van, što je najgore bilo , imali su jednu peć u boravku, a meni nisu dali da otvorim vrata da mi uđe toplina…“
„Uglavnom, to mi je najgore što ne smijem razgovarati na svoj vlastiti telefon koji nisu ni lipe dali za njega“
„U prošlom udomiteljstvu mi smo morali štopati koliko nam minuta treba da se istuširamo. Znači, u određenom vremenu, da ne trošimo previše vode“
„Možda hrana da se popravi, jer hrana je jako štedljiva…valjda i ta kriza i to sve, da…Sve ja to shvaćam, sve mi je jasno…prije smo mogli pojesti nešto između ručka i večere , sad više ne.“
(iskustva osoba s invaliditetom,Autori: M.Buljevac, M.Milić Babić, Z.Leutar: Publikacija Poštivanje prava osoba s invaliditetom smještenih u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima)
Povodom Dana prava osoba s duševnim smetnjama pravobraniteljica za osobe s invaliditetom želi upozoriti na kršenja prava osoba s duševnim smetnjama u tom obliku skrbi.
Rezultati istraživanja u navedenoj publikaciji o poštivanju ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama smještenih u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima ukazali su na zabrinjavajuće kršenjenjihovih prava na zdravlje, pristup informacijama, slobodu kretanja, poštivanje dostojanstva, osobne autonomije, privatnosti, neovisno življenje i uključenost u zajednicu. Ovo posljednje pravo podrazumijeva mogućnost osobe s invaliditetom da izabere mjesto boravka, da izabere gdje, s kim i kako će živjeti, da nije obvezna živjeti bilo kojim nametnutim načinom života; da ima pristup uslugama od strane službi potpore za život u vlastitom domu i za uključenost u zajednicu, te za sprečavanje izolacije ili segregacije od zajednice. Republika Hrvatska nije razvila psihijatriju u zajednici, niti izvaninstitucionalne usluge podrške za osobe s duševnim smetnjama, koje se zbog toga smještavaju u institucije ili u udomiteljske obitelji i obiteljske domove. Skrb o osobama s duševnim smetnjama povjerava se nestručnim osobama – udomiteljima i vlasnicima obiteljskih domova. Taj oblik skrbi smatra se životom u zajednici koji želimo poticati, ali umjesto obiteljske atmosfere obilježava ga odnos nadmoći „gazde“ nad korisnikom, isključenost, segregacija, nedostatak mogućnosti za učenje, rad, slobodne aktivnosti, nedostatak psihosocijalne podrške i stručnog rada, i konačno nedostatak kvalitetnog stručnog nadzora.
Stoga je u planiranju cjelokupne politike čiji je cilj postizanje ravnopravnosti naših sugrađana s duševnim smetnjama u društvu pažnju potrebno usmjeriti prvenstveno na razvoj podrške njihovom neovisnom življenju u zajednici te razvoju psihijatrije u zajednici, uz jačanje nadzora i kontrolnih mehanizama zaštite njihovih prava..