Povodom Dana prava osoba s duševnim smetnjama pravobraniteljica je sudjelovala na skupu o Procjeni poslovne sposobnosti u kontekstu prava osoba s duševnim smetnjama

Dan prava osoba s duševnim smetnjama u Hrvatskoj se obilježava 6. lipnja od 2012. godine. Povodom ovogodišnjeg dana Klinika za psihijatriju Vrapče organizirala je skup o procjeni poslovne sposobnosti u kontekstu prava osoba s invaliditetom. Pravobraniteljica Slonjšak održala je izlaganje o poslovnoj sposobnosti u duhu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Prof. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić iz Klinike za psihijatriju Vrapče govorila je o preprekama u prevenciji lišavanja poslovne sposobnosti osoba s dijagnozom mentalnog poremećaja. Forenzička psihijatrica, prim. dr. sc.Nadica Buzina također iz Klinike za psihijatriju Vrapče osvrnula se na forenzičko psihijatrijski aspekt poslovne sposobnosti. Jadranka Liović Merkaš, predsjednica općinskog građanskog suda nazočne je upoznala s aktualnostima u postupanju sudova u postupcima lišenja poslovne sposobnosti, a ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjana Brozić Perić govorila je o sklapanju ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju u dijelu odlučivanja o imovini većeg opsega.

Pravobraniteljica je nazočne upoznala s nadležnošću Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i podsjetila na obaveze sadržane u Konvenciji o pravima osoba i promjeni paradigme vezano uz poslovnu sposobnost i pristup invaliditetu koji je donijela Konvencija. Naglasila je kako su standardi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom drugačiji od onih na koje smo dosad bili naviknuti. Donošenjem Konvencije prestala je vrijediti stara paradigma prema kojoj su invaliditet ili zdravstveno stanje bili prirodno ograničenje ljudskih prava. U skladu s tom paradigmom osobe s invaliditetom imale su pravo na poslovnu sposobnost samo ako su imale sposobnost razumijevanja i odlučivanja. Nasuprot tome, članak 12. Konvencije govori o obavezi države da osigura pravo na podršku u odlučivanju uz koju se sposobnost odlučivanja može povećati. Podrška u odlučivanju je nešto što svi koristimo svakodnevno.
Pravo na poslovnu sposobnost preduvjet je ostvarivanju svih drugih prava kao što su pravo na neovisan život u zajednici uz podršku i odlučivanje o smještaju u psihijatrijsku bolnicu, kao i odlučivanje o liječenju i svim postupcima koji se provode u svrhu liječenja. Konvencija smještaj bez pristanka ili bez mogućnosti izbora smatra oblikom prisile i oduzimanja slobode.

Umjesto zaštitničkog odnosa prema osobama s invaliditetom naglasak je na njihovom osnaživanju, samozastupanju, neovisnosti, autonomiji i prije svega zadržavanju kontrole nad vlastitim životom i donošenjem odluka o njemu. Shodno tome napušta se odlučivanje u najboljem interesu osobe i zamjenjuje podrškom za samostalno donošenje odluka ili ukoliko ono nije moguće u skladu s tumačenjem želja i interesa osoba ili anticipiranim naredbama koje su kao novi institut uvedene u Obiteljski zakon 2015. godine.

Kako bismo pokrenuli nužne reformske procesena području skrbništva i poslovne sposobnosti 2011. godine organizirali smo skup Poslovna sposobnost i skrbništvo – raskorak između Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i prakse u suradnji s Programom ujedinjenih naroda za razvoj, Hrvatska (UNDP) i Pravosudnom akademijom, a pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Skupu je nazočilo 340 sudionika – sudaca izvanparničnih odjela općinskih sudova, sudskih vještaka-psihijatara koji vještače u postupcima lišavanja poslovne sposobnosti, socijalnih radnika i pravnika iz centara za socijalnu skrb, predstavnika Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, saveza i udruga osoba s invaliditetom i drugih.
Prema istraživanju koje je Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom proveo u pripremi za skup 2011. godine u RH je bilo oko 16 362 osoba lišene poslovne sposobnosti. Čak 14 326 bilo je u potpunosti lišeno poslovne sposobnosti, a 1 900 ih je bilo djelomično lišeno poslovne sposobnosti. Ovaj podatak predstavljao je znak za uzbunu i poticaj da se poduzmu korjenite promjene. Važećim Obiteljskim zakonom („Narodne novine“, br. 103/15), u čl. 556. propisano je kako će se odluke o lišenju poslovne sposobnosti donesene prema prijašnjim propisima preispitati u izvanparničnom postupku radi vraćanja poslovne sposobnosti u razdoblju od 1. studenoga 2015. do 1. studenoga 2020. godine. S obzirom na navedeno, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je od nadležnog ministarstva zatražila podatke o broju postupaka za preispitivanje odluka o lišenju poslovne sposobnosti koji su pokrenuti od 1. studenoga 2015. godine do 25. listopada 2018. godine te podatke o tome kolikom je broju štićenika poslovna sposobnost vraćena u potpunosti, a koliki je broj onih kojima je poslovna sposobnost vraćena samo djelomično. Zaprimljen je odgovor kako su nadležni centri za socijalnu skrb pokrenuli 1 179 postupaka za vraćanje poslovne sposobnosti. Za 273 štićenika vraćena je poslovna sposobnost djelomično, a za 95 štićenika u potpunosti. S obzirom na to da je u RH poslovne sposobnosti lišeno ukupno 17.918 građana (prema podatcima Ministarstva na dan 31. 12. 2017.), broj pokrenutih postupaka od stupanja na snagu Obiteljskog zakona 1. 11. 2015. godine je nizak i smatramo ga nedovoljnim. Omjer onih u potpunosti lišenih poslovne sposobnosti i onih djelomično lišenih nije se značajno promijenio (81% potpuno lišenih u odnosu na 19 % djelomično lišenih poslovne sposobnosti). Iako je nužna izmjena zakonodavstva broj imperativnih normi u Obiteljskom zakonu je mali što znači da se sve odredbe mogu tumačiti i primjenjivati na način da što manje ograničavaju ljudska prava osoba s invaliditetom, a da se i dalje te norme ne krše. Iz istoga se izvodi zaključak kako se mnogo može postići i samom izmjenom prakse u postupanju.

Praksa Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pokazuje da se lišavanje poslovne sposobnosti odnosno imenovanje skrbnika često pokreće zbog nedostatka usluga podrške u zajednici: čak i kad osoba ima svoj stambeni prostor, ali joj je za kontrolu uzimanja terapije ili samostalan život potrebna podrška druge osobe, imenovat će joj se skrbnik radi njezine zaštite. Skrbnik u takvim situacijama najčešće donosi odluku o smještaju u ustanovu jer se samo u ustanovi može dobiti potrebna podrška. Lišavanje poslovne sposobnosti zapravo predstavlja građansku smrt i osoba prestaje postojati pred zakonom i njezine odluke više ne proizvode nikakve pravne učinke. Znatan broj tako teškog kršenja prava ove skupine osoba s invaliditetom prevenirao bi se odnosno za lišavanje poslovne sposobnosti ne bi bilo potrebe kad bi država razvila druge oblike podrške osobama kojima je ona potrebna kao što je na primjer usluga osobne asistencije u kojima bi asistenti pružali podršku osobu u obavljanju aktivnosti koje im predstavljaju teškoću, mobilni timovi za pružanje medicinske njege i pomoći u npr. uzimanju terapije. Zbog nepostojanja takvih sustava podrške osobe koje npr. imaju svoj vlastiti stan, ali im treba podrška za primjerice uzimanje terapije ili pospremanje stana lišava se poslovne sposobnosti i smještava ih se kod nekog pružatelja usluge gdje će dobivati tu podršku po cijenu potpunom gubitka svoje autonomije.

I dalje nam predstoji zadatak reformiranja nacionalnih politika i zakonodavstvo kako bi se ono uskladilo s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i drugim međunarodnim standardima ljudskih prava. Potrebno je razviti i provoditi politike koje promiču deinstitucionalizaciju, razvoj usluga podrške u zajednici i izvanbolničkog liječenja kao, prisilnih razvoj alternativa prislinim postupanjima i razvoj sustava odlučivanja uz podršku.

Nacionalnom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom 2017. – 2020. („Narodne novine“, br. 42/17), koja je usvojena u travnju 2017. godine, definirano je kao jedan od ciljeva uvođenje sustava odlučivanja uz podršku u zamjenu za djelomično oduzimanje poslovne sposobnosti. Definirane su aktivnosti za postizanje cilja: 1. Izmijeniti Obiteljski zakon u smislu uvođenja instituta odlučivanja uz podršku koji se temelji na suodlučivanju koje ne ograničava poslovnu sposobnost korisnika; 2. Razviti modele odlučivanja uz podršku sukladno čl. 12. st. 4. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
Potrebnoje povećati napore na ostvarenju tih ciljeva ispitivanjem prakse koja na tom području postoji u drugim državama i prilagođavanjem tih rješenja hrvatskim prilikama.

Prof. Slađana Štrkalj Ivezić istaknula je da i Nacionalna strategija za mentalno zdravlje koja je trenutno u izradi predviđa poduzimanje mjera za realizaciju pružanja podrške u zajednici. Ujedno, Obiteljski zakon daje prednost prevenciji skrbništva i poduzimanju svih mjera da do lišenja ne dođe jer skrbnik ionako ne može utjecati na ponašanje štićenika. Potrebno je raditi na povećanju kapaciteta za donošenje odluka i osigurati pomoć u donošenju odluka. Rehabilitacija se odnosi upravo na postupke koji povećavaju sposobnost odlučivanja za samostalni život i rad, pomoć u socijalnom uključivanju, vršnjačku podršku te pružanje podrške za aktivnosti koje osoba ne može sama poduzeti. Rezultatrehabilitacije je oporavak koji se definira kao doživljaj osnaženosti i prerastanje doživljaja da je bolest katastrofa od koje se ne može oporaviti. Prije pokretanja postupka lišavanja potrebno je utvrditi koja prava i interese ugrožava osoba i jesu li poduzete sve druge mjere kao i to hoće li skrbništvo riješiti problem zbog kojeg se uspostavlja. Centar za socijalnu skrb sam procjenjuje i sam ispituje okolnosti da li postoje razlozi za pokretanje postupka. Prof. Štrkalj Ivezić primjećuje da se u praksi sud previše oslanja na mišljenje vještaka, a oni se opet previše pozivaju na samu psihopatologiju koja ne znači da osoba ne može funkcionirati. Postavlja se i pitanje ohrabruje li sud osobu da iznese svoje dokaze o poslovnoj sposobnosti i prihvaćanju pomoći i ima li u mišljenju vještaka dovoljno dokaza na temelju kojih bi sud mogao donijeti svoju odluku. Mišljenje vještaka trebalo bi objasniti uzročno-posljedičnu vezu između stanja osobe i njezine sposobnost zaštite svojih prava ili ugrožavanje prava i interesa drugih ljudi. Važno je uzeti u obzir pitanje o tome koju podršku osoba treba i tko će je pružiti i s tim u vezi bi trebalo donijeti plan povećanja sposobnosti odlučivanja. Potrebno je procjenjivati kapacitet za donošenje odluka za svako pojedino pravo. U praksi se također događa da se osoba lišava prava na raspolaganje imovinom, a da ništa ne posjeduje pa se nameće zaključak da se često radi o predrasudama vještaka. Ukoliko osoba prihvaća pomoć, nema razloga za lišavanje. Osobi treba organizirati pomoć jer skrbnik nije rehabilitator. Prof. Ivezić je također upozorila da u praksi ne dolazi do preispitivanja odluka o skrbništvu u skladu sa zakonskom odredbom prema kojoj bi liječnik obiteljske medicine jednom godišnje trebao tražiti ekspertno mišljenje vezano uz poslovnu sposobnost.

Forenzička psihijatrica prim. dr. sc. Nadica Buzinaosvrnula se na članak 14. Konvencije i njegovo tumačenje od strane UN-ovog Odbora za prava osoba s invaliditetom. Smatra da se ne može od svih pacijenata tražiti i dobiti informirani pristanak kao i da svaki praktičar zna da je nemoguće da se nekada neće primjenjivati postupci prisile. Praktičarima je posebno zabrinjavajuće tumačenje Odbora prema kojem se ne može oduzeti sloboda čak i kad postoje dodatni faktori opasnosti. Smatraju da je nemoguće i nerealno da ćemo postići situaciju da se nikome neće oduzeti poslovna sposobnost u nekom segmentu. Također ih muči segment liječenja i smještaja u ustanovu i navode da sami njihovi pacijenti koji su u stanju neubrojivosti počinili teška kaznena djela ponekad navode da žele da ih je netko u takvom stanju odveo na liječenje i pružio im pomoć makar i prisilno kako ne bi počinili teška kaznena djela često na štetu svojih bližnjih. Navodi kako u tom trenutku nisu mogli samostalno odlučivati i javiti se u bolnicu. Zbunjuje ih što čak ni prisilno liječenje osobe koja je u psihotičnomstanju nije dozvoljeno i što bi i oni trebali biti kazneno odgovorni,a nisu mogli upravljati svojom voljom. To smatraju kršenjem ljudskih prva tih osoba. Navela je da u Hrvatskoj nema povećanja forenzičkih kreveta dok se u svijetu smanjuje broj tzv. civilnih kreveta, a povećava broj forenzičkih. Razlog tome nalazi u činjenici da se pacijentima nije dalo dovoljno vremena da se oprave pa zbog toga završe kao forenzički pacijenti. Dr. Buzina na kraju se zapitala kakva je budućnost forenzike ako se držimo tumačenja Odbora. Kao odgovor na ovakve zabrinutosti praktičara potrebno je naglasiti da Konvencija i Odbor za prava osoba s invaliditetom kada govore o nužnosti prestanka s prisilnim postupanjima ne smatraju da se osobu treba ostaviti bez podrške i pomoći već da treba upotrijebiti alternativne načine njezina osiguravanja koji isključuju prisilu.

Predsjednica Općinskog građanskog suda Jadranka Liović Merkaš podsjetila je da je svrha postupka lišavanja poslovne sposobnosti zaštita osobe i njezinog zdravlja, ali i da on istovremeno predstavlja miješanje države u osobni život pojedinca jer se osobi u potpunosti oduzima mogućnost da izricanjem svoje volje proizvodi pravne učinke i zbog toga se uistinu može govoriti o građanskoj smrti. U tom kontekstu pravo na poslovnu sposobnost predstavlja pravo na život u punom smislu. Istovremeno je legitimancilj zaštita prava i interesa te osobe i drugihosoba koje mogu biti ugrožene njezinim postupcima. Naglasila je kako osoba mora osobno sudjelovati u postupku. Prije 20 godina nisu sudjelovali pa ih suci nisu ni vidjeli. Odluke je sud donosio samo na temelju mišljenja vještaka. Smatra da je sada rizik proizvoljnog odlučivanja sveden na minimum. I sutkinja je također naglasila da je potrebno poduzeti mjere usmjerene na osiguravanje potrebne pomoći. Novi Obiteljski zakon uveo je kompromisno rješenje prema kojem je mogućesamo djelomično lišavanje. Nadalje, osoba iz tijela koje predlaže lišavanje ne može biti posebni skrbnik, zaštitu je potrebno osigurati drugim sredstvima i mjerama, uz što manje ograničenje prava, potrebno je uzeti u obzir osobnost i zaštitu dobrobiti i dostojanstva, a osobi pružiti podršku u donošenju samostalnih odluka. Sutkinja je potvrdila da su obrazloženja vještaka prešturai često se sastoje u konstataciji da osoba boluje od neke bolesti i ugrožava svoja prava. U prijedlozima nema uzročne veze između bolesti i ugrožavanja interesa te osobe i drugih. Potreba lišenja je pravno pitanje, a ne pitanje na koje odgovor daje vještak. Vještak bi trebao procijeniti je li osoba sposobna brinuti o svojim interesima, uvažava li prava i interese drugih, te može li samostalno poduzimati mjere, radnje i poslove, odnosno koje radnje i poslove može poduzimati, a koje ne može.
Standardi Europskog suda za ljudska prava također nalažu da sud mora ispitati osobu te da periodično mora ocijeniti neophodnost mjere ograničenja te omogućiti podnositelju da osobno ili putem drugog zastupa svoje interese. Postojanje duševne bolesti ne može biti jedini razlog za lišenje. Navela je i odluku ustavnog suda iz veljače 2019. koja se odnosila na stranku lišenu poslovne sposobnosti koja nije saslušana niti su uvaženi njezini prijedlozi za saslušanjem drugih osoba već je sud utemeljio postupak samo na mišljenju vještaka i nije ni pokušao utvrditi je li stranka sposobna za saslušanje. Ustavni sud je tako donesenu presudu odbacio i vratio na ponovno postupanje. Navela je i primjer nepravilnog postupanja suda u kojem stranka lišena poslovne sposobnosti nije mogla sudjelovati u postupku posvojenja djeteta temeljem zakona iako joj roditeljska prava nisu bila oduzeta.
Tatjana Brozić Perić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb podsjetila je da centri imaju 150 ovlasti, a da stigma odgovornosti često padne samo na centar koji je podkapacitiran pa jedna osoba zna imati i po 5-6 osoba pod neposrednim skrbništvom jedne osobe. Smatra da se nakon skupa koji je organizirala pravobraniteljica pokrenulo dosta stvari. U praksi postoji velika potreba za skrbnikom za hitnu i neodgodivu radnju koji bi sukladno Zakonu o zaštiti pacijenata davao pristanak za podvrgavanje dijagnostičkim i terapijskim postupcima kad treba suglasnost posebnog skrbnika. Javnost nije upoznati s anticipiranom naredbom. I s pozicije centra za socijalnu skrb nameće se nužnost za razvojem sustava jer ne bi sve trebalo ostati na skrbniku koji jedini ostane odgovoran. Najveću prepreku u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na poslovnu sposobnost vidi u pitanju tko će preuzeti odgovornost za loše odluke na štetu osobe koja nije sposobna odlučivati i štititi svoja prava i interese.
U raspravi je još jednom ponovljeno da društvo još uvijek nema pomoćne metode kojima se može anulirati potreba za lišavanjem poslovne sposobnosti. Pogotovo se to odnosi na nepostojanje mreže podrške u zajednici koje nemamo. Od 90.-ih do sad nije bilo puno pomaka i država premalo osigurava konkretne mreže i mogućnosti u zajednicama, a nositelji napretka su udruge i sredstva iz EU fondova. Ne postoji sinergija dionika, nema suradnje s liječnicima vještacima, od pokretanja postupka do okončanja. Ponovno je upozoreno da su djelatnici centara za socijalnu skrb dovedeni u nejednaku situaciju u odnosu na ostale građane jer im se nameće odgovornost skrbnika koju ne mogu odbiti.

Accessibility