Održana 27. tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora

U Saboru je 4. srpnja 2019. godine održana 27. tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora na kojoj se raspravljalo o problematici zaštite žrtava nasilja u obitelji s naglaskom na potrebu financiranja provedbe Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulske konvencije). Iz Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom sjednici Odbora je prisustvovao i u raspravi sudjelovao zamjenik pravobraniteljice Darijo Jurišić. Uvodničarke u temu bili su državna tajnica u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Margareta Mađerić, sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Živković i predsjednica Zakladne uprave Solidarna Sanja Sarnavka.
Tijekom uvodnih izlaganja moglo se čuti kako je prvi SOS telefon za žrtve u Hrvatskoj pokrenut u Zagrebu od strane Ženske grupe Trešnjevka još 1988. godine, kako danas postoji ukupno sedam SOS linija koje su žrtvama dostupne svakog dana 24 sata, kako Istambulska konvencija počiva na četiri „p“ (prevencija, potrebe žrtve, počinitelj i procjena), te frapantni podataka kako su u Republici Hrvatskoj u prvih šest mjeseci 2019. godine 34 žene ubijene od strane svojih intimnih partnera. Istaknuto je i kako u Hrvatskoj još uvijek nije napravljen izračun koliko nasilje u obitelji zapravo košta državu. Jedan sličan izračun u Andaluziji je pokazao da nasilje u obitelji odnosi 2% BDP-a.
Tijekom svog izlaganja u raspravi zamjenik pravobraniteljice je istaknuo kako su tijekom rada i postupanja Ureda pravobraniteljice kao problemi u provedbi ove Konvencije prepoznati rad i funkcioniranje skloništa i savjetovališta. Problemi se odnose i na osiguravanje odgovarajućeg financiranje njihovog rada i na osiguravanje pristupačnosti osobama s različitim vrstama oštećenja. Zbog svega toga pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je još 2015. godine provela istraživanje o pristupačnosti skloništa i savjetovališta osobama s invaliditetom. Rezultati i zaključci tog istraživanja pokazali su se i danas vrlo aktualnim, budući da niti nakon četiri godine nema značajnih promjena. Istraživanje je tada provedeno na 16 organizacija (udruga, domova, sigurnih kuća) te je iz rezultata zaključeno da su samo četiri skloništa (dakle 27%) pristupačna, da tri skloništa (20%) udovoljavaju djelomično standardima, te da osam skloništa (ili 53%) ne zadovoljavaju standarde. Slična je situacija i s pristupačnošću savjetovališta kod kojih njih šest (ili 67%) nema elemente pristupačnosti, dok su samo dva savjetovališta pristupačna osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti. Kao razloge nepotpune pristupačnosti organizacije su navodile nedostatak potrebnih financijskih sredstava, smještaj prostora u građevinama koja su zaštićena kulturna dobra ili su građevine starijeg datuma izgradnje ili su u najmu jedinica lokalne ili regionalne samouprave. Uz navedeno kao ključni izazov se nametnulo nepostojanje sustavnog financiranja, odnosno ovisnost o projektnom pristupu financiranju. Uz nepovoljne rezultate pristupačnosti postoji i nedostatak podrške osobama s invaliditetom sa specifičnim oštećenjima u pružanju zdravstvene skrbi kao i nedostatak alternativnih oblika skrbi nakon izlaska iz skloništa ili sigurnih kuća. Suštinsko je pitanje što i kako dalje učiniti da se opće stanje funkcioniranja i pristupačnosti promjeni, jer znamo da se na svemu tome radi, ali nedovoljno konkretno niti brzo.

Accessibility