Kaznena djela počinjena zbog predrasuda prema osobama s invaliditetom (zločin iz mržnje)

Osobe s invaliditetom su suprotno očekivanom izložene učestalom nasilju koje najčešće ne poprima obilježje kaznenih djela, ali znatno narušava njihovu kvalitetu života pa je potrebno prijaviti i reagirati i na te blaže oblike nasilja kao što su verbalni napadi, ruganje, ismijavanje, blaži oblici fizičkog nasilja ili uništavanje imovine.
Pokazatelji motivacije predrasudama su objektivne činjenice, okolnosti ili obrasci povezani s kaznenim djelom koji sami ili povezani s drugim činjenicama i okolnostima naznačuju da je počinitelj dijelom ili u cijelosti motiviran nekim oblikom predrasude.
Ti pokazatelji se u odnosu na osobe s invaliditetom odnose na korištenje uvredljivog govora (retardirani, invalid, bogalj, slijepac, itd.); prethodne incidente koji eskaliraju u težini i učestalosti; ponovljene napade; pretjerano nasilje; ciljanje pomagala (kolica, prilagođenih vozila i drugih pomagala za kretanje); počinitelji su često ‘prijatelji’, njegovatelji, poznanici, susjedi, itd.; više počinitelja koji ohrabruju glavnog počinitelja često snimajući mobilnim telefonima i šaljući slike prijateljima ili ih objavljuju na društvenim mrežama; lažne optužbe da je žrtva pedofil ili cinkaroš; okrutnost, ponižavajuće postupanje koje je vrlo često povezano s prirodom invaliditeta primjerice povezivanje očiju gluhoj osobe ili uništavanje pomagala za kretanje.
Hrvatska se često navodi kao primjer dobre prakse kad se radi o zakonodavnom uređenju zločina iz mržnje zbog predrasuda prema invaliditetu. Međutim, u zakonodavstvu postoji neusklađenost paradigme invaliditeta utemeljene na ljudskim pravima i društvenom modelu invaliditeta i starog medicinskog modela. Upravo takvo zakonsko uređenje može biti jedan od razloga što u praksi dosad nijedan čin nasilja nad osobama s invaliditetom koji ima težinu kaznenog djela dosad nije okvalificiran kao zločin iz mržnje.
Članak 87., st. 21 Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17) definira zločin iz mržnje kao kazneno djelo (prijetnju, oštećenje tuđe stvari, nanošenje tjelesne ozljede ili drugo) počinjeno zbog nacionalnog ili etničkog podrijetla, spolnog opredjeljenja, invaliditeta ili spola žrtve. Kazneni zakon nadalje navodi da su kod odmjeravanja kazne sudovi obvezni takvo postupanje uzeti kao otegotnu okolnost ako Kaznenim zakonom nije već izričito propisano teže kažnjavanje.
Kod većine kaznenih djela kao što je to primjerice slučaj s kaznenim djelom prisile iz članka 138. osobe s invaliditetom obuhvaćene su dvostrukom zaštitom (unutar definicije zločina iz mržnje i posebno kao članovi tzv. ranjivih skupina kao što su djeca i trudnice): Čl. 138 Kazneno djelo prisile: progoni se po privatnoj tužbi, osim ako je počinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s invaliditetom ili članu obitelji.
Ovakva zaštita osoba s invaliditetom odraz je stare paradigme invaliditeta prema kojoj su osobe s invaliditetom ranjive zbog svog invaliditeta, a ne zbog toga što im netko želi nauditi i svih drugih elemenata u okolini koji dovode do toga da ih počinitelj cilja kao žrtvu.
Praksa Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pokazuje da su osobe s intelektualnim i psihičkim teškoćama, slijepe i gluhe osobe, osobe s tjelesnim invaliditetom i kroničnim bolestima svakodnevno izložene raznim oblicima nasilja (grubo postupanje s elementima zlostavljanja u bolnici, udaranje šakom na ulici, višestruki, učestali i ponavljajući verbalni napadi i drugi incidenti).
Takvo biranje žrtve zbog invaliditeta čini djelo zločinom iz mržnje. Prilikom istraživanja i procesuiranja takvih kaznenih djela potrebno je tražiti predrasude i pristranost, a ne eksplicitno izraženu mržnju.
Više o aktivnostima u ovom području možete pogledati u nastavku:
Accessibility