Izvješće o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2017

U 2017. godini obratilo nam se 1 827 građana, što je za 31% više u odnosu na 2016. godinu. Uz navedeno, postupali smo i po 266 iz prethodnih razdoblja, što je ukupno 2 093 razmatranih zahtjeva građana. U zaštiti i afirmaciji prava osoba s invaliditetom te suzbijanju svih oblika diskriminacije bilo je ukupno 2 913 postupanja po navedenim pritužbama; upućeno je više od 650 preporuka i upozorenja nadležnim tijelima, predloženo preko 60 izmjena odredbi i dano 43 mišljenja u 31 propisu. Izvršili smo 47 obilazaka prostora u kojima su smještene, borave ili su zaposlene osobe s invaliditetom, izlagali na 86 stručnih skupova i radionica zagovarajući društveni model invaliditeta i načela razumne prilagodbe te aktivno sudjelovali u 121 događanju. Uputili smo 33 priopćenja za medije, gostovali i dali više od 230 izjava u medijima te organizirali samostalno ili u suradnji 27 međunarodnih i domaćih skupova.
Suradnja s međunarodnim organizacijama i tijelima te članstvo u mreži Equinet bile su značajne aktivnosti u kojima su sudjelovali predstavnici Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom s ciljem promicanja i primjene odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
Po načelu „Ništa o nama bez nas“ osnovali smo u 2017. godini Stručni savjet pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koji se sastoji od 15 članova, stručnjaka i zagovarača u području invaliditeta.
Zahvaljujući Ministarstvu državne imovine koje nam je osiguralo prostor, a sukladno strateškom planiranju, finalizirane su pripreme za otvaranje prvog od tri planirana područna ureda u Osijeku u 2018. godini.
Kao i prethodnih godina najveći broj pritužbi pravobraniteljici za osobe s invaliditetom bio je u području socijalne zaštite, potom slijede područja rada i zapošljavanja, pristupa dobrima i uslugama, mirovinskog osiguranja, zdravstva te odgoja i obrazovanja. Također su to i područja u kojima su bile utvrđene povreda prava zajamčenih zakonom, međunarodnim dokumentima te Ustavom RH. U većini su se odnosile na uskraćivanje razumne prilagodbe i dugotrajnost postupka.
Više od 300 obraćanja građana s invaliditetom pravobraniteljici, odnosilo se na područje socijalne skrbi što upućuje na to da su i dalje osobe s invaliditetom predmetom skrbi, a ne nositelji prava. Da je to tako potvrđuju brojna zakonodavna ograničenja u ostvarivanju naknada i usluga kojima se ne potiče pravo na izbor i uključenost u zajednicu, već su izložene rizicima siromaštva.
Kada govorimo o pravu osoba s invaliditetom da ostvare pravo na neovisno življenje i život u zajednici, da biraju mjesto boravka, gdje i s kim će živjeti, smatramo da nismo osigurali uživanje ovog prava.
Više od 10 000 osoba s invaliditetom u RH danas živi u institucijama. Njihova sudbina ovisi o volji njihovih skrbnika i centara za socijalnu skrb koji su umjesto njih donijeli odluku da je život iza zaključanih vrata institucije u njihovom najboljem interesu. U institucijama, lišeni slobode, a bez da su počinili neko kazneno djelo, provedu uglavnom cijeli svoj život, bez prava na privatnost i bilo koji osobni izbor.
U nekim institucijama primjenjuju se i mjere prisile, protivno nacionalnim zakonima i Konvenciji te bez provođenja sustavnog nadzora nad primjenom ovih mjera i sankcioniranja prekršitelja prava.
Sustavno izdvajanje osoba s invaliditetom u institucije protivno vlastitoj volji, jer im nije osigurana podrška odnosno usluge da bi mogli živjeti u zajednici predstavlja njihovu diskriminaciju, odnosno segregaciju – protivno je načelima poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom i obvezama koje je država preuzela ratifikacijom Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
Prema podacima o osobama smještenim izvan vlastite obitelji vidljiv je od 2014. godine do 2017. godine trend smanjenja broja smještaja u domove socijalne skrbi, ali se istovremeno bilježi povećanje broja smještaja u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima. Povećanje broja korisnika u udomiteljskim obiteljima ili obiteljskim domovima smatramo pogrešnim smjerom provođenja politike deinstitucionalizacije. Ovakav oblik skrbi zbog institucionalnih obilježja, za odrasle je osobe s invaliditetom neprihvatljiv i protivan Konvenciji.
Na dan 31.12.2017. godine u organiziranom stanovanju nalazi se samo 623 osobe, dok se u centrima za pružanje usluga u zajednici (transformirani domovi socijalne skrbi) nalazi 187 osoba. Osim formalno izražene namjere za nastavkom širenja usluga u zajednici kao i razvojem organiziranog stanovanja, izostaju konkretni pokazatelji aktivnosti koje se provode. Stoga izražavamo zabrinutost da se zbog određenih rizika u procesu transformacije institucija, a prvenstveno zbog sustavno neriješenog pitanja otpora zaposlenika domova, ne odustane od njihove daljnje transformacije.
Kada govorimo o zaprekama za jači zamah procesa transformacije i deinstitucionalizacije te razvoja usluga u zajednici, treba spomenuti i nedovoljnu iskorištenost EU fondova.
Širenje lepeze usluga u zajednici prioritetna je zadaća i preduvjet neovisnog i aktivnog sudjelovanja u životu zajednice i realizacije ljudskih prava (prava na rad, obrazovanje, mobilnost i dr.). Kako bi se zadovoljile potrebe svih osoba s invaliditetom kojima je potrebna usluga osobnog asistenta, tu je uslugu potrebno sustavno urediti. Zakon o asistentu/asistenciji kojim bi se svakoj osobi s invaliditetom u potrebi osigurala potrebna razina podrške, poštivanje dostojanstva i temeljnih prava čime bi smanjila potreba za institucionalnom skrbi, što je humanije i jeftinije.
Tijekom 2017. godine obišli smo 6 domova socijalne skrbi za smještaj osoba s intelektualnim i mentalnim oštećenjima privatnih osnivača, 1 obiteljski dom, te 7 pružatelja usluga organiziranog stanovanja, između kojih su 3 pružatelja transformirani državni domovi. U cilju utvrđivanja poštivanja ljudskih prava smještenih osoba o uočenim povredama prava izvijestili smo i obiđene ustanove i nadležno ministarstvo s preporukama da nakon inspekcijskog nadzora otklone nepravilnosti. Zbog podkapacitiranosti inspekcija i uočene neusmjerenosti na pitanja ljudskih prava, nužno je uz preustroj inspekcija provesti i edukacije u području poštivanja ljudskih prava.
Zbog tradicionalnog sustava skrbništva kojeg nismo sukladno preuzetim obvezama zamijenili odlučivanjem uz podršku, osobe s invaliditetom koje su lišene poslovne sposobnosti onemogućene su u donošenju bilo kakvih odluka koje se tiču njihovih života, a odluke umjesto njih donosi skrbnik. Uskraćen im je i pristup pravosuđu, odnosno pravnoj zaštiti.
Roditelji djece s razvojnim rizicima i teškoćama u razvoju i dalje se ne mogu osloniti na sustavnu ranu intervenciju i podršku u smislu dijagnostike, odgovarajuće usluge logopeda, rehabilitatora i drugih stručnjaka. Oni svjedoče o listama čekanja na pojedine postupke; pružatelja usluge rane intervencije na njihovom području nema, nisu pravodobno informirani niti od pedijatra niti od sustava socijalne skrbi. Ozbiljne i konkretne aktivnosti u smislu razvijanja i širenja mreže izvaninstitucionalnih usluga za djecu s teškoćama u razvoju se ne provode, nema povećanja broja pružatelja usluga, niti je povećan broj korisnika obuhvaćenih izvaninstitucionalnim uslugama. Svega 518 djece ostvarilo je pravo na ranu intervenciju u sustavu socijalne skrbi.
Nacionalni okvir za probir i dijagnostiku djece s poremećajima iz spektra autizma od 0-7 godina, iako je dovršen, nije implementiran u zdravstveni sustav RH.
U sustavu odgoja i obrazovanja, još uvijek zaprimamo pritužbe koje ukazuju na nedostupnost predškolskog odgoja za djecu s teškoćama u razvoju i čestu praksu dječjih vrtića da se uključivanje djeteta uvjetuje prethodnim osiguravanjem asistenta. Ukoliko djetetu nije omogućeno uključivanje u redovnu odgojno-obrazovnu ustanovu samo zbog njegovih teškoća u razvoju, zbog neosiguravanja podrške što prema važećem zakonodavstvu predstavlja diskriminaciju zbog propusta razumne prilagodbe.
Usmjerenost na podršku asistenta zamjetna je i u osnovnoškolskom obrazovanju, iako sustav odgoja i obrazovanja treba jačati kao i kapacitete za sve druge oblike profesionalne podrške učenicima s teškoćama u razvoju, (ekipiranje škola stručnjacima rehabilitacijskog profila, edukaciju samih nastavnika, stvaranje centara potpore za podršku redovnom sustavu obrazovanja. Ured pravobraniteljice aktivno je sudjelovao u izradi Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima, te predlagao da se u odredbama navedenog Pravilnika izričito definira da je osiguravanje pomoćnika u nastavi i stručnog komunikacijskog posrednika jedan od oblika razumne prilagodbe. Iako je prošao javnu raspravu, Pravilnik još nije donesen.
U izvješću su opisane i neke teškoće koje učenici s teškoćama u razvoju imaju u sustavu srednjoškolskog obrazovanja – od problema u postupku profesionalnog orijentiranja, do primjene mjera podrške u redovnim srednjim školama, ali i poteškoćama učenika u sustavu socijalne skrbi. Smatramo da odgoj i obrazovanje učenika s teškoćama u razvoju treba biti dio jedinstvenog obrazovnog sustava i pod ingerencijom ministarstva nadležnog za obrazovanje.
U Sektoru jedinstvenog tijela vještačenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u 2017. godini zaprimljeno je ukupno 85 411 zahtjeva za vještačenjem (od toga 50 327 iz sustava mirovinskog osiguranja i 25 567 iz sustava socijalne skrbi), a riješeno je ukupno 90 456 predmeta. Na kraju 2017. godine ukupan broj neriješenih predmeta bio je 32 495. Zabrinjava podatak da u pojedinim područnim uredima (Osijek, Varaždin) vještačenja traju i više od godinu dana što je posljedica nedostatka liječnika specijalista vještaka kojih u sektoru ukupno nedostaje oko 50. Zabrinjava podatak da su od 17 područnih ureda svega tri pristupačna osobama s invaliditetom. Premda je postignuta stanovita informatička povezanost unutar sustava, usvojene dopune i izmjene Uredbe o metodologijama vještačenja, nije dosegnuta prvotna ideja „jedinstveni nalaz i mišljenje“ za potrebe ostvarivanja prava u različitim sustavima, niti su bitni propisi usklađeni s Uredbom. Unatoč naporima stručnjaka u Sektoru jedinstvenog tijela vještačenja na podizanju stručnosti, ostaje gorući problem nedostatak liječnika specijalista-vještaka i nepristupačnost neadekvatnih prostornih uvjeta u kojima se provode vještačenja i to u gotovo svim područnim uredima te je nužno pristupiti iznalaženju različitih vidova angažiranja stručnjaka, u suradnji s lokalnim samoupravama te osigurati odgovarajuće prostorne uvjete.
Iako je osnovan još 2015. godine, dugo očekivani Centar za profesionalnu rehabilitaciju u Splitu s radom je započeo u 2017. godini, pa danas u RH djeluju ukupno četiri takva centra. Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom kao nositelj novog modela profesionalne rehabilitacije i centri u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu i dalje upozoravaju na cijeli niz teškoća u provedbi usluga profesionalne rehabilitacije, prvenstveno na neusklađenost drugih sustava i zakonodavnih uređenja koji se tiču ovog područja. Primjerice, sustav mirovinskog osiguranja je usmjeren na umirovljenje i uklanjanje osoba s invaliditetom s tržišta rada, umjesto na njihovu aktivaciju i vraćanje u svijet rada. Budući da i dalje govorimo o velikom broju osoba s invaliditetom s preostalim radnim sposobnostima izvan radnog odnosa, neupitno je osnaživanje sustava profesionalne rehabilitacije, što i jest jedna od predstojećih ključnih promjena u zakonodavstvu, a kako bi se omogućilo osobama s invaliditetom ponovni ulazak na tržište rada i spriječilo da dođe do daljnjeg narušavanja njihovih preostalih radnih i općih sposobnosti.
Kada se govori o zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom u 2017. godini, pritužbe stranaka odnosile su se uglavnom na provođenje postupaka zapošljavanja odnosno natječaja/oglasa, uskratu prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima, potrebu za razumnom prilagodbom odnosno na uskratu iste pri zapošljavanju i na radnom mjestu, te na druge oblike diskriminacije po osnovi invaliditeta pri zapošljavanju i na radnom mjestu. Pritužbe se ne razlikuju bitno u odnosu na 2016. godinu. Načelo razumne prilagodbe još je uvijek daleko od standarda te pritužbe stranaka ukazuju da se ista često promatra kao povlašteni tretman na radnom mjestu. U odnosu na razumnu prilagodbu, najraširenija svijest među poslodavcima i radnim kolektivom je ona o potrebi uklanjanja arhitektonskih ili fizičkih barijera. Međutim, razina svijesti je i nadalje niska u odnosu na uvjete i organizaciju rada, pa kada se ukaže potreba za npr. radom od kuće ili fleksibilnim radnim vremenom, osobe s invaliditetom nailaze na još teži problem odnosno predrasudu i nerazumijevanje za svoje potrebe.
U 2017. godini nastavlja se trend konstantnog smanjenja mirovina u RH u odnosu na plaće. Udio prosječne mirovine u neto plaći na kraju 2017. godine iznosio je 37,45%, a na kraju 2013. godine taj je udio iznosio 40,79%. Da bi se spriječilo socijalno propadanje umirovljenika, potrebno je odrediti da se rast mirovina veže uz rast plaća.
Posebno zabrinjava podatak da je RH na dan 31.12.2017. godine imala 70 107 invalida rada izvan radnog odnosa, kojima je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Također, zabrinjava činjenica da njihova prosječna mirovina iznosi 1 795,73 kune. Svega je 5 314 osoba s profesionalnom nesposobnošću ostalo u svijetu rada. Ovaj nepovoljan omjer moguće je, i potrebno mijenjati uz pomoć profesionalne rehabilitacije, ulaganjem u preostale sposobnosti i produktivnim mjerama jačanja očuvanih potencijala osoba s invaliditetom.
Zdravstvo je bilo jedno od pet najčešćih područja zaprimljenih pritužbi. Najveći je broj preporuka i upozorenja, te prijedloga izmjena propisa, upućenih Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje koje su se odnosile na dostupnost zdravstvenih usluga – ostvarivanja prava na liječenje, fizikalnu terapiju i zdravstvenu njegu u kući, bolničku rehabilitaciju, ortopedska i druga pomagala te lijekove.
Provedeno istraživanje o problemima na području medicinske rehabilitacije u specijalnim bolnicama ukazuje na potrebu revidiranja/reorganizacije i analize kriterija po kojima se financiraju Bolnice, ali i ustanove za medicinsku rehabilitaciju koje pružaju zdravstvenu njegu i fizikalnu terapiju u kući budući da se, kao najveći problem, nametnuo predugačak vremenski period čekanja na rehabilitaciju.
Ured je zaprimio nekoliko pritužbi osoba sa spinalnim ozljedama i teškim stupnjem dekubitalnih rana koje su životno ugrožavajuće i koje ukazuju na potrebu za uspostavom jedinstvenog specijaliziranog mjesta gdje će se liječiti osobe sa spinalnim ozljedama i posljedicama takvih ozljeda.
Pristupačnost građevina i dalje je jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom- propuštanjem razumne prilagodbe. Kao opravdanje za nečinjenje prilagodbi tijela javne vlasti navode da se radi o građevinama zaštićenoj kulturnoj baštini ili da nema dovoljno financijskih sredstava u proračunu. Želimo li da RH bude top turistička destinacija tada moramo učiniti turističku ponudu potpunom, a što znači prilagoditi cestovni, željeznički, zračni i pomorski prijevoz, smještaj bez obzira govorimo li o hotelu, apartmanu ili OPG-u, sportske sadržaje i sve druge usluge koje u ovom trenutku nisu pristupačne osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti.
U ovom Izvješću prikazali smo statističke podatke o radu institucije, podatke koji se odnose na pritužbe, postupanja i aktivnosti pravobraniteljice, stavove, mišljenja, prijedloge propisa i preporuke koje su upućene raznim državnim tijelima, prijedloge za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom u pojedinim područjima te prikaz životnih situacija osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju zbog kojih su se obraćali pravobraniteljici.
Detaljnije o Izvješću i Sažetku možete pogledati na www.posi.hr pod Izvješća/Izvješća o radu.

Accessibility