Stručni skup Saveza edukacijskih rehabilitatora Hrvatske

Strucni skup 0220. listopada 2016. u Varaždinu je održan stručni skup Saveza edukacijskih rehabilitatora Hrvatske pod nazivom Profesionalna i programska potpora djeci i učenicima s teškoćama. Savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie na skupu je održala izlaganje na temu Vizija obrazovanja učenika s teškoćama u razvoju. U svom izlaganju predstavila je preporuke UN-ovog Odbora za prava osobe s invaliditetom Vladi RH kao i Opći komentar Odbora na članak 24. Konvencije koji ponovno podsjeća na obavezu osiguranja inkluzivnog obrazovanja preusmjeravanjem resursa iz diskriminirajućeg segregiranog obrazovanja i provođenjem opsežnih strukturnih promjena u sustavu kroz osiguranje dostatnih financijskih sredstava. Savjetnica pravobraniteljice istaknula je da, kad se govori o obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, u Hrvatskoj još uvijek prevladava integracija odnosno stavljanje učenika u nepripremljeni sustav što traumatizira ne samo djecu s teškoćama nego i nastavnike i druge učenike. Prevladavajući oblik podrške inkluzivnom obrazovanju trenutno je osiguravanje pomagača u nastavi što prebacuje težište s drugih elemenata sustava koje je nužno što prije unaprijediti kako bi se iskustvo učenika s teškoćama u redovnom obrazovnom sustavu poboljšalo. To se u prvom redu odnosi na edukaciju budućih nastavnika za rad sa svom djecom, uključujući i onu s različitim teškoćama,kao i poticanje ravnatelja i nastavnika da traže podršku dostupnu izvan škole: mobilne timove Agencije za odgoj i obrazovanje i centara za odgoj i obrazovanje, udruga i roditelja. Među nastavnicima je i dalje prisutan veliki otpor inkluziji pa čak i neprijateljski stav koji je rezultat izostanka podrške sustava i Ministarstva.

Dejana Bouillet s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu govorila je o važnosti ranog predškolskog odgoja i obrazovanja za djecu s teškoćama. Posebno se osvrnula na djecu čije teškoće proizlaze iz lošeg socio-ekonomskog statusa i/ili pripadnosti nacionalnim manjinama. Istaknula je kako su istraživanja i praćenje djece pokazala da ona djeca koja su bila uključena u programe ranog odgoja i obrazovanja imaju bolje rezultate u kasnijem tijeku obrazovanja od onih koja nisu. Istovremeno sustav ne prepoznaje važnost ranog odgoja i obrazovanja kao podrške djeci koja su izložena rizicima socijalne isključenosti i doprinos socijalnom, emotivnom i kognitivnom razvoju djece, a ne samo skrb o djeci tijekom radnog vremena roditelja. Rani inkluzivni predškolski odgoj i obrazovanje financijski je isplativiji. Što se ranije djeca uključe, kvalitetniji su njihovi rezultati u daljnjem obrazovanju. Usprkos tome, brojne su strukturne i institucijske neravnopravnosti u pristupu inkluzivnom ranom odgoju i obrazovanju. Prava nisu dobro artikulirana u javno-političkim dokumentima i nedostaje kvalitetan nadzor inkluzivnih politika. Udio djece u dobi od 0-5 godina koja su izložena riziku siromaštva i socijalne isključenosti 2012. je bio 25.9 % u EU, a 32.4 u Hrvatskoj. Udio djece starije od 3 god. koja nisu uključena ni u jedan oblik predškolskog odgoja u 2011. je bio 11 % u EU i 31 % u Hrvatskoj. Razlike u sudjelovanju u programima RiPOO među petogodišnjacima s teškoćama koji imaju kumulativne rizike socijalno-ekonomske i kulturalne bio je 11,9 % za EU i 31,9 za Hrvatsku.
Sporno je i to što je preduvjet za upis u dječje vrtiće taj da su dva roditelja zaposlena, a upravo su djeca nezaposlenih roditelja u većem socio-ekonomskom riziku. Samo 8 od 30 europskih država jamči upis djece mlađe od 3 godine. Tako rano uključivanje nije potrebno, ali bi djecu trebalo uključiti od 3. do 6. godine jer 250 sati obaveznog predškolskog odgoja i obrazovanja nije dovoljno. Djeci s teškoćama u razvoju se ulazak u predškolski odgoj i obrazovanje jako uvjetuje. Nacionalni kurikulum dobro definira pravo djeteta s teškoćama na inkluzivni rani odgoj i obrazovanje, ali Pravilnik o sadržaju i trajanju programa predškolskog odgoja i obrazovanja nije usklađen s Kurikulumom i u njemu se ni ne spominju rizične skupine djece niti kako osigurati da djeca u RiPOO-u dobiju potrebnu podršku. Djeca nisu ravnopravnu u pristupu RiPOO ovisno o mjestu stanovanja, a koliko koja lokalna zajednica ulaže u predškolski odgoj odgoj i obrazovanje nije u korelaciji s proračunom tih zajednica nego ovisi o senzibiliziranosti čelnika.
Među nastavnicima je i dalje prisutan stav da djeca trebaju biti tamo gdje mogu biti (u odvojenim ustanovama), a ne u redovnom sustavu i da nemaju ništa od toga što su stavljena u razred s drugom djecom. Nedostatak podrške za inkluzivno obrazovanje poistovjećuju s lošom kvalitetom samog procesa kao načela. U praksi u kojoj se zapravo stavlja učenika s teškoćama u sustav koji nije pripremljen za njegovo prihvaćanje nastavnici ponavljaju da cijeli razred postaje taoc jednog učenika i da se integracija jednih radi nauštrb drugih. Takvi stavovi izražavaju zabrinjavajuće neprijateljstvo prema djeci s teškoćama u razvoju u redovnim sustavima i pokazuju izuzetno veliki otpor koji njihovim uključivanjem čini se da čak i raste.
Jasmina Frey Škrinjar i Snježana Sekušak Galešev govorile su o profesionalnoj i programskoj potpori za učenike s poremećajem iz spektra autizma i djecu s ADDH poremećajem.
Ono što se smatra najvećom prilagodbom za učenike s autizmom je da sjednu u 1. red što je loše za osobu s PAS-om. Radi se mehanička i generalizirana, tipska prilagodba u kojoj se ne vodi računa o karakteru poremećaja i osobinama djeteta. Prilagodba se ne može izraditi bez procjene za koju nije svejedno koji je stručnjak radi. Škole neće moći i mati 3 vrste edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka ali postoje mobilni timovi i drugi resursi. Istraživanje je pokazalo da je u svim srednjim školama u RH samo 16 djece s autizmom što upućuje na zaključak da ili nisu u redovnim školama ili nisu pod tom dijagnozom. ADDDH i PAS su neurorazvojni poremećaji s biološkom podlogom koji se ne mogu izliječiti nego su dio neurološke različitosti. Ne radi se o bolestima nego o načinu funkcioniranja. Ono što nastavnicima predstavlja najveću teškoću u radu s učenicima su upravo simptomi njihove različitosti.

Veličina fonta

Karta

Pravobraniteljica za 
osobe s invaliditetom


Savska cesta 41/3
10 000 Zagreb, Hrvatska
tel. : 01 6102 170
fax : 01 6177 901
e-mail: ured@posi.hr

Kada i kako se obratiti pravobraniteljici

ne mrznja