8. i 9. lipnja u Zagrebu održan regionalni seminar o kaznenim djelima i prekršajima motivirani neprijateljstvom ili predrasudama temeljenim na invaliditetu

Zlocin iz mrznje 253 od 57 zemalja članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) prepoznala je otežavajuću okolnost koju pri počinjenju kaznenog djela ima činjenica da je žrtva izabrana zbog pripadnosti nekoj od marginaliziranih skupina kao što su rasna, etnička ili seksualna pripadnost. Samo 17 zemalja izričito je navelo invaliditet kao osnovu za otegotnu okolnost kaznenog djela ukoliko je žrtva izabrana zato jer je osoba s invaliditetom. Među tim državama je i Hrvatska. I dok Hrvatska prednjači u zakonodavnom okviru, provedba zakona u praksi je potpuno izostala pa do sad nije zabilježeno ni jedno kazneno djelo protiv osobe s invaliditetom u kojem bi činjenica da je kazneno djelo počinjeno prema osobi s invaliditetom odnosno da je žrtva izabrana zbog svog invaliditeta bila otegotna okolnost koja bi rezultirala većom kaznom za počinitelja. Zbog toga je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u suradnji s Uredom za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) pri Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i Europskom mrežom za neovisni život – European Network on Independent Living (ENIL) organizirala dvodnevni regionalni seminar na tu temu. Na seminaru su sudjelovale osobe s invaliditetom iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Hrvatske, a drugi dan su im se priključili članovi Vladine radne grupe za zločine iz mržnje.

Jedna od definicija kaznenog djela motiviranog neprijateljstvom ili predrasudama prema osobama s invaliditetom je da se radi o bilo kojem kaznenom djelu (nanošenju tjelesnih ozljeda, krađi, silovanju, ubojstvu, itd.) za kojeg žrtva ili bilo koja druga osoba smatra da je motiviran neprijateljstvom ili predrasudom prema osobi s invaliditetom ili onoj za koju počinitelj misli da je osoba s invaliditetom ili o osobi koja je povezana s osobom s invaliditetom (osobni asistent ili stručnjaci koji rade s osobama s invaliditetom).

U Velikoj Britaniji policija vodi evidenciju i o prekršajima odnosno incidentima motiviranim neprijateljstvom ili predrasudama prema osobama s invaliditetom. Radi se o postupcima koja ne dosežu težinu koja je potrebna da bi se nešto smatralo kaznenim djelom, ali ozbiljno narušavaju kvalitetu života osobe koja im je izložena uzrokujući često veliki i kontinuirani strah, uznemirenost i osjećaj ugroženosti. Takva djela neprijateljstva i nasilja pogotovo su česta prema osobama s invaliditetom, a karakterizira ih to da su počinitelji osobe iz bliske okoline: “prijatelji”, susjedi pa čak i osobe koje pružaju podršku ili članovi obitelji. Počinitelji su često mlađe osobe, a djela nasilja su dugotrajna i eskaliraju u težini: obično počinju kao nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje i druge vrste verbalnih napada, a nastavljaju se nasrtajima na osobu s invaliditetom kao što je pljuvanje, uništavanje imovine, posebice pomagala, a potom dolazi i do fizičkih napada (guranja, pljuskanja, udaranja, pljuvanja, povlačenja kose, ušiju) i ozljeđivanja. Velika Britanija poduzela je brojne mjere na prepoznavanju takvih činova nasilja prema osobama s invaliditetom u što ranijoj fazi nakon nekoliko slučajeva u kojima je višegodišnje zlostavljanje od strane okoline završilo ubojstvom osobe s invaliditetom ili jednim slučajem u kojoj su žrtve takvog zlostavljanja izvršile samoubojstvo odnosno ubojstvo.

Nažalost, čest je slučaj da policija na takva postupanja gleda izolirano i ne povezuje incidente u sliku dugotrajne izloženosti žrtve napadima na njezin psihički i fizički integritet. Naprotiv, upravo ta učestalost policiju navodi da relativizira ozbiljnost prijava kao što se vidi iz slučajeva osoba s invaliditetom koje su se obratile pravobraniteljici za osobe s inavliditetom. Prema hrvatskom zakonodavstvu čak nije ni potrebno dokazivati motivaciju počinitelja već je dovoljno to što je žrtva izabrana zbog svog invaliditeta. Primjerice, počinitelj koji želi nekoga opljačkati imat će pomiješanu motivaciju u izabiranju osobe koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica. S jedne strane motiv će biti stjecanje imovinske koristi, a s druge strane motiv zbog kojeg će izabrati baš tu osobu, a ne neku drugu povezan je s njezinim invaliditetom odnosno činjenicom da počinitelj procjenjuje kako osoba možda ni neće primijetiti da joj se nešto otuđuje i da u svakom slučaju neće moći trčati za njim da ga uhvati.

Ranjivost žrtve nije dobar argument za objašnjavanje napada na osobe s invaliditetom jer se time na neki način krivnja svaljuje na žrtvu koja bi se budući da je „ranjiva“ na neki način trebala skloniti i odustati od svojih aktivnosti. Činjenica je da počinitelj uvijek bira ranjive osobe odnosno one za koje procijeni da su slabije od njega i da to nipošto nije samo slučaj kad su žrtve osobe s invaliidtetom.

Zemlje članice OESS-a slažu se da zločini iz mržnje narušavaju ključne vrijednosti tolerancije, međusobnog poštovanja i razumijevanja i predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti ciljanih skupina prijeteći da stvore dugotrajna iskustva izolacije, isključenosti i straha. Zemlje članice OESS-a su se u Moskvi obvezale na “osiguranje zaštite osobama s invaliditetom.” Posebice su se obvezale na borbu protiv zločina iz mržnje u Maastrichtu. Sveobuhvatan pristup reagiranju na zločine iz mržnje donesen je u Ateni (2009.), gdje su vlade prepoznale potrebu “poduzimanja odgovarajućih mjera kako bi ohrabrile žrtve da prijavljuju zločine iz mržnje” i obvezale se da usvoje zakonodavstvo u području zločina iz mržnje, da prikazuju dovoljno detaljno razrađene statističke podatke o zločinima iz mržnje Uredu za demokratske institucije i ljudska prava i da razvijaju kapacitet pravosudnih tijela za reagiranje na zločine iz mržnje.

Zločini iz mržnje prema osobama s invaliditetom se posebice malo prijavljuju tako da godišnja izvješća o zločinima iz mržnju koje objavljuje ODIHR pokazuju da samo malo broj država prikuplja podatke o zločinima iz mržnje nad osobama s invaliditetom i da organizacije osoba s invaliditetom imaju vrlo ograničen kapacitet za aktivnosti praćenja.

U listopadu 2014. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom bila je domaćin radionice u partnerstvu s ODIHR-om i ENIL-om na kojoj su sudjelovale osobe s invaliditetom iz Hrvatske. Sudionici seminara govorili su o osobnim iskustvima zločina iz mržnje od verbalnih prijetnji do fizičkih napada. Složili su se da s tom problematikom treba upoznati policiju i osobe uključene u razvoj politika u području kaznenog prava kako bi se podigla svijest o tom problemu i identificirali koraci koje treba poduzeti kako bi se učinkovito odgovorilo na zločine iz mržnje prema osobama s invaliditetom.

Na regionalnom treningu su osobe s invaliditetom učile kako prepoznati zločine iz mržnje prema osobama s invaliditetom i zagovarati za postizanje bolje osviještenosti i reagiranja na njih. Seminar je također dao platformu predstavnicima Vlade i praktičarima koji provode zakone, a koji se bave sprječavanjem i reagiranjem na zločine iz mržnje u Hrvatskoj kako bi istražili izazove i identificirali dobre prakse i buduće korake u partnerstvu s osobama s invaliditetom.

Seminar je pridonio podizanju razine svijesti o pojmu i prirodi zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom kroz razmjenu iskustava iz regije, prikazao učinkovite načine reagiranja na zločina iz mržnje prema osobama s invaliditetom na nacionalnoj razini, i identificirao buduće korake za službenike u policiji, pravosuđu, nacionalnoj instituciji za ljudska prava i civilnom društvu.

U Hrvatskoj je potrebno provesti istraživanje kako bi se stekao uvid u to koliko su raširena takva ponašanja prema osobama s invaliditetom i kako se u praksi odgovara na njih. Zatim je potrebna edukacija svih djelatnika u sustavu počevši od policije i pravosuđa koji bi trebali moći prepoznati tu dodatnu dimenziju prekršaja i kaznenih djela počinjenih prema osobama s invaliditetom i adekvatno ih sankcionirati. Problem nije samo taj što žrtve ne prijavljuju slučajeve nasilja nego i taj što policija prilikom prijave ne prepoznaje elemente koji su vezani uz invaliditet osobe. Zbog toga bi najprije trebalo obratiti posebnu pozornost na sve slučajeve u kojima su žrtve osobe s invaliditetom i ispitati kakvu je ulogu imala okolnost da se radi o osobi s inavliditetom pri počinjenju kaznenog djela ili prekršaja. Na seminaru je predložena organizacija okruglog stola koji bi bio multisektorski i na kojem bi sudjelovali i predstavnici policije, državnog odvjetništva i pravosuđa. Očekuje se da će se takvim zajedničkim naporima promijeniti sadašnja situacija u kojoj osobe s invaliditetom i oni koji svjedoče takvim djelima to ne prijavljuju, policija ih ne evidentira, a pravosuđe ne procesuira kao djela počinjenja zbog predrasuda i neprijateljstva prema osobama s invaliditetom kao otegotnom okolnošću.

Trenutno je situacija takva da su napori na suzbijanju kaznenih djela iz mržnje u Hrvatskoj usmjereni na ona počinjena prema pripadnicima LGBZ populacije i pripadnicima nacionalnih manjina pa tu ima najviše zabilježenih slučajeva, a policija i pravosuđe u većoj mjeri prepoznaju elemente predrasuda. Naglašeno je da bi policija neovisno o odluci suda mogla u svrhu vođenja evidencije donijeti odluku da neko djelo evidentira kao kazneno djelo ili incident iz mržnje.

Za žrtve u Velikoj Britaniji postoji mrežna stranica preko koje mogu dobiti sve važne informacije o mogućnostima zaštite, a ujedno mogu i prijaviti incidente i kaznena djela čak ako pri tome i žele ostati anonimni:

http://report-it.org.uk/true_vision_information_and_reporting_packs

Izdan je i poseban priručnik o kaznenim djelima i incidentima prema osobama s invaliditetom:
http://report-it.org.uk/files/true_vision_dhc_final_book_secure_1.pdf

Isto tako je pripremljena verzija u formatu jednostavnom za čitanje:
http://report-it.org.uk/files/disability_hate_crime_book_low_1.pdf

Veličina fonta

Karta

Pravobraniteljica za 
osobe s invaliditetom


Savska cesta 41/3
10 000 Zagreb, Hrvatska
tel. : 01 6102 170
fax : 01 6177 901
e-mail: ured@posi.hr

Kada i kako se obratiti pravobraniteljici

ne mrznja